Kao što pokazuju nizozemski poljoprivrednici, to je nešto vrijedno suprotstavljanja von der Leyen, Lagarde, Stoltenbergu i drugim europskim kvislinzima i tronovima sa kojih pontifikuju.
Iako je funkcija europskih, njemačkih, japanskih i zimbabveanskih središnjih banaka omogućiti vjerodostojnost i učinkovitost financijske strane njihovih gospodarstava kako bi realna strana njihovih gospodarstava mogla postići šire makroekonomske ciljeve nacije, središnje banke NATO-a očito imaju i katastrofalno napustio te zadatke iz razloga koje ovaj članak navodi. Budući da je Zimbabve, kao i njemačka Weimarska Republika prije njega, dosegao godišnju stopu inflacije od 90 sextillion posto godišnje, Europa ne bi trebala oponašati financijsku i gospodarsku košaricu Hararea.
Što god bilo o Zimbabveu, Njemačka je i prije slavno išla tim putem i, u potpunom preokretu ranijih poslijeratnih politika, čini se odlučna da ga ponovno prijeđe. Europska središnja banka, sa sjedištem u Frankfurtu, tiska eure jednako brzo kao što njihove kolege u Zimbabveu tiskaju zimbabveanske dolare, kao što su Konfederacije tiskale svoje Greybackove i kao što je Weimar tiskao svoje slavno bezvrijedne marke.
Iako je Weimar imao mnogo nevolja, dvije od najvažnijih bile su da se Kaiser neizmjerno zaduživao kako bi financirao svoje vojske, čije su mu pobjede trebale omogućiti da vrati dugove svoje nacije, te da su zapadni saveznici krvarili poraženi njemački resursi, otvarajući tako put jer Herr Hitler jednom je Weimar pao. Upravo tu politiku danas slijede europske središnje banke. Oni daju milijarde kako bi olakšali račune za energiju, podmitili poljoprivrednike i, što je najozloglašenije, da bi hranili Ponzijevu shemu za pranje novca koju čini kijevska hunta Zelenskog. Ponuda novca, s više od 15 trilijuna eura , na rekordnoj je razini, a realne kamatne stope su u negativnom položaju, pauperizirajući umirovljenike, ali ne uspijevajući pokrenuti njihova gospodarstva kojima nedostaje goriva. Inflacija,.propast Njemačke, ponovno je u maršu jer se previše novca traži za premalo vreća drva za ogrjev; a engleski toaletni papir poskupio je za 50% u zadnjih nekoliko mjeseci, Albion je stvarno u škripavom vremenu .
Budući da čelnici Europske središnje banke trenutno nemaju drugu kartu, moraju misliti da su njihovi tiskarski strojevi dovoljni da prevladaju u Ukrajini i da dopuste Europljanima da i jedu i griju se ove zime. Ne samo da je to pusta želja od strane predsjednice ECB-a Christine Lagarde , ‘multikulturne’ Parižanke, koja je prethodno bila na čelu MMF-a i koja je bila na visokim ministarskim položajima u francuskoj vladi, već odaje njezino temeljno neznanje o monetarnoj politici.
Glavni cilj eura bio je da ima stabilnost njemačke marke i nizozemskog guldena, a ne da bude volatilan kao Lagardein francuski franak, koji je devalviran četiri puta od 1945. Za razliku od Lagarde, Središnja banka Savezne Republike Njemačke , zajedno s onim u Japanu, čini se da je razumio monetarnu politiku, koju je najbolje vidjeti kao gas motocikla koji mora, kada je potrebno, dopustiti da više goriva uđe u ekonomski motor, ali koji ga također ne smije preplaviti i utopiti u zimbabveanskim dolarima, francuskim francima, konfederacijskim sivim novčanicama ili Lagardeovim eurima.
Da bismo dodatno ilustrirali ovu tvrdnju, prisjetimo se da su kamatne stope Savezne Republike Njemačke i Japana bile niže od palačinki desetljećima nakon njihove predaje 1945. godine. Ova politika središnje banke, zajedno sa stabilnim tečajem, omogućila je japanskoj i njemačkoj industriji da planiraju unaprijed, uvedu inovacije, zauzmu tržišta i omoguće svojim zemljama da napreduju na leđima svoje tehnološke i industrijske moći.
Lord Keynes, koji je bio upleten u financijske zavrzlame i Prvog i Drugog svjetskog rata, sve je to razumio. Imao je mjeru Lagardeovih ovoga svijeta koji su, kako je on slavno rekao, bili robovi davno mrtvih ekonomista , Čikaške škole u slučaju Lagarde i njezinih subraća iz ECB-a. Poput CIA-ine Čikaške škole i Austrijske škole koja ih je inspirirala, njihove analize izostavljaju ne samo realnu ekonomiju, već i političko vodstvo i smjernice potrebne za postizanje gospodarskog i društvenog uspjeha, a koje su poslijeratne japanske i njemačke države imale u izobilju, baš kao i Kina radi danas.
