Zašto su bitni: George Orwell – “1984”

Intervjui Kontekst

Dodatak redakcije na kraju članka:
Citati G. Orwella, Isječak iz filma “1984” (“2 + 2 = 5″), Eurythmics – Sexcrime (1984), David Bowie – 1984

Većina ljudi misli da je George Orwell pisao o totalitarizmu i protiv njega – pogotovo kada ga susreću kroz prizmu njegovog velikog distopijskog romana Tisuću devetsto osamdeset četvrta (“1984”).

Ovakav pogled na Orwella nije pogrešan, ali može previdjeti nešto. Jer je Orwell prije svega bio zabrinut zbog posebne prijetnje koju je totalitarizam predstavljao riječima i jeziku. Bio je zabrinut zbog prijetnje koju je to predstavljalo našoj sposobnosti da mislimo i govorimo slobodno i istinito. O prijetnji koju je predstavljao našoj slobodi.

Vidio je, jasno i živo, da izgubiti kontrolu nad riječima znači izgubiti kontrolu nad značenjem. To je ono što ga je plašilo u totalitarizmu nacističke Njemačke i staljinističke Rusije – ti su režimi htjeli kontrolirati samu jezičnu supstancu same misli.

I zato nam Orwell i danas tako snažno govori. Jer riječi, jezik i značenje ponovno su ugroženi.

Totalitarizam u Orwellovo vrijeme

Totalitarni režimi nacističke Njemačke i Staljinovog Sovjetskog Saveza za Orwella su predstavljali nešto novo i zastrašujuće. Autoritarne diktature, u kojima se vlast držala neodgovorno i samovoljno, postojale su, naravno, i prije. Ali ono što je totalitarne režime 20. stoljeća činilo drugačijima bila je mjera u kojoj su od svakog pojedinca zahtijevali potpunu podređenost državi. Nastojali su ukinuti sami temelj individualne slobode i autonomije. Htjeli su upotrijebiti diktatorske ovlasti za društveni inženjering same ljudske duše, mijenjajući i oblikujući način na koji ljudi razmišljaju i ponašaju se.

Totalitarni režimi krenuli su s razbijanjem klubova, sindikata i drugih dobrovoljnih udruga. Učinkovito su uništavali ona područja društvenog i političkog života u kojima su se ljudi mogli slobodno i spontano udruživati. Prostori u kojima se razvija lokalna i nacionalna kultura oslobođena države i službenosti. Orwellu su ti kulturni prostori uvijek bili iznimno važni. Kao što je to rekao u svom eseju iz 1941., ‘ Engleska Vaša Engleska‘: ‘Sva kultura koja je istinski domaća usredotočena je oko stvari koje čak i kada su zajedničke, nisu službene – pub, nogometna utakmica, vrt, kraj kamina i “lijepa šalica čaja”.’ 

Totalitarizam je možda dosegao svoj zastrašujući zenit u nacističkoj Njemačkoj i Staljinovom SSSR-u. Ali Orwell je također bio zabrinut zbog njezina učinka na Zapadu. Bio je zabrinut zbog sovjetizacije Europe kroz sve istaknutije i moćnije krakove staljinističke komunističke partije. Također je bio zabrinut za ono što je vidio kao britansku ljevičarsku ‘europeiziranu inteligenciju’, koja je, poput komunističkih partija zapadne Europe, obožavala državnu vlast, osobito u nadnacionalnom obliku SSSR-a. I prije svega je bio zabrinut zbog pojave totalitarnog načina razmišljanja i pokušaja da se preurede duboke strukture uma i osjećaja koji leže u srcu autonomije i slobode.

Orwell je mogao vidjeti kako ovaj način razmišljanja cvjeta među britanskom intelektualnom elitom, od eugenike i socijalizma “odozgo prema dolje” Fabijanaca, poput Sidneya i Beatrice Webb i HG Wellsa, do širih tehnokratskih impulsa inteligencije općenito. Htjeli su prepraviti ljude ‘za njihovo dobro’, odnosno za dobrobit rase ili državne vlasti. Stoga su vidjeli da je poželjno prisiliti ljude da se prilagode određenim propisanim ponašanjima i stavovima. To je ugrozilo svakodnevnu slobodu ljudi koji su željeli, kako je Orwell rekao, ‘slobodu da imate vlastiti dom, da radite što želite u slobodno vrijeme, da birate vlastite zabave umjesto da ih biraju odozgo za vas ‘. 

Edmond O’Brien kao Winston Smith i Jan Sterling kao Julia, u adaptaciji Tisuću devetsto osamdeset četvrte, 3. lipnja 1955.

Nakon Drugog svjetskog rata, ova nova intelektualna elita počela je osvajati prevlast. To je zapravo bilo klerikalizam – kulturna i vladajuća elita definirana svojim akademskim postignućima. Kovan je kroz visoko obrazovanje i akademsku zajednicu, a ne kroz tradicionalne oblike privilegija i bogatstva, kao što su javne škole. 

Orwell je bio prirodno predisponiran protiv ovog nadolazećeg klera. Možda i jeste pohađao Eton, ali tu je Orwellovo obrazovanje prestalo. On nije bio dio kleriskog svijeta. Nije bio akademski pisac, niti se kao takav pozicionirao. Naprotiv, vidio je sebe kao popularnog pisca, koji se obraća širokoj, nesveučilišno obrazovanoj publici.

Štoviše, Orwellova antipatija prema toj novoj vrsti elite bila je dugotrajna. Kao niži kolonijalni policijski dužnosnik u Burmi između 1922. i 1927., ježio bi se zbog krutosti i pompoznosti imperijalnog činovništva.  I uvijek se borio protiv velikih i dobrih socijalističkih “s vrha – dolje” socijalista, kao i većeg dijela akademske zajednice, koji su često išli ruku pod ruku sa staljinističkom ljevicom.

Neprijateljstvo je bilo obostrano. To uistinu objašnjava prezir koji mnogi akademici i njihovi suputnici nastavljaju pokazivati ​​prema Orwellu danas. 

Važnost riječi

U današnje vrijeme svi smo previše upoznati s ovom sveučilišno obrazovanom vladajućom kastom i njenom željom da kontrolira riječi i značenje. Razmislite samo, na primjer, o načinu na koji su naše kulturne i obrazovne elite pretvorile ‘fašizam’ od povijesno specifičnog fenomena u pejorativ koji je izgubio svako značenje, a kojim se opisuje bilo što, od Brexita do torijevske vlade Borisa Johnsona – to je proces je Orwell vidio kao početak staljinističke prakse nazivanja španjolskih demokratskih revolucionara ‘trocki-fašistima’ (što je dokumentirao u Počasti Kataloniji (1938.)).

Ili razmislite o načinu na koji su naše kulturne i obrazovne elite preobrazile sama značenja riječi ‘muškarac’ i ‘žena’, lišavajući ih svake veze s biološkom stvarnošću. Orwella ne bi iznenadio ovakav razvoj događaja. 1984. on pokazuje kako će totalitarna država i njezini intelektualci pokušati potisnuti stvarne činjenice, pa čak i prirodne zakone, ako odstupaju od njihova svjetonazora. Kroz ispoljavanje moći nad idejama, oni nastoje oblikovati stvarnost. ‘Moć je u kidanju ljudskih umova na komadiće i njihovom sastavljanju u nove oblike po vlastitom izboru’, kaže O’Brien, zlokobni stranački intelektualac. ‘Mi kontroliramo materiju jer kontroliramo um. Stvarnost je unutar lubanje… Morate se riješiti tih ideja iz 19. stoljeća o zakonima prirode.’

1984. totalitarni režim pokušava povijest podvrgnuti sličnoj manipulaciji. Kao što anti-heroj Winston Smith govori svojoj ljubavnici Juliji:

‘Svaki zapis je uništen ili falsificiran, svaka knjiga je ponovno napisana, svaka slika je ponovno obojana, svaki kip i ulica i zgrada su preimenovani, svaki datum je izmijenjen. I taj proces se nastavlja iz dana u dan i iz minute u minutu. Povijest je stala. Ne postoji ništa osim beskrajne sadašnjosti u kojoj je Partija uvijek u pravu’.

Kao što je Orwell napisao na drugom mjestu , ‘povjesničar vjeruje da se prošlost ne može promijeniti i da je ispravno poznavanje povijesti vrijedno kao stvar koja se podrazumijeva. S totalitarnog gledišta, povijest je nešto što se stvara, a ne uči.’

Ovaj totalitarni pristup povijesti danas je dominantan, od Projekta 1619. New York Timesa do rušenja kipova. Povijest je nešto što treba izbrisati ili dočarati ili preoblikovati kao moralnu lekciju za današnjicu. Koristi se za demonstraciju ispravnosti suvremenog establišmenta.

Ali jezik je središnji za Orwellovu analizu ovog oblika intelektualne manipulacije i kontrole misli. Uzmimo ‘Ingsoc’, filozofiju koju režim slijedi i provodi kroz lingvistički sustav novogovoraNovogovor je više od puke cenzure. To je pokušaj da se neke ideje – sloboda, autonomija i tako dalje – učine zapravo nezamislivim ili nemogućim. To je pokušaj eliminiranja same mogućnosti neslaganja (ili ‘misaonog zločina’).

Kako Syme, koji radi na novogovorskom rječniku, kaže Winstonu Smithu:

‘Cijeli cilj… je suziti raspon misli. Na kraju ćemo misaoni zločin učiniti doslovno nemogućim, jer neće postojati riječi kojima bismo ga mogli izraziti. Svake godine sve manje i manje riječi, a domet svijesti uvijek sve manji… Je li ti ikada palo na pamet, Winstone, da do 2050. godine, najkasnije, neće biti živo niti jedno ljudsko biće koje bi moglo razumjeti razgovor kakav sada vodimo?’

Paralele između Orwellove košmarne vizije totalitarizma i današnjeg totalitarnog načina razmišljanja, u kojem se jezik nadzire i kontrolira, ne treba prenaglašavati. U distopiji Tisuću devetsto osamdeset četvrte (“1984”), projekt eliminacije slobode i neslaganja, kao u nacističkoj Njemačkoj ili staljinističkoj Rusiji, poduprla je brutalna, ubojita tajna policija. Malo je toga danas u našim društvima – ljudi nisu nasilno ušutkani i učinjeni nestalima.

Međutim, bivaju otkazani (cancel culture), izbačeni s posla, a ponekad čak i uhićeni od strane policije zbog onoga što se svodi na misaoni zločin. I mnogo više ljudi jednostavno se autocenzurira iz straha da će reći ‘pogrešnu’ stvar. Orwellova zabrinutost da bi riječi mogle biti izbrisane ili njihovo značenje izmijenjeno, a misli kontrolirane, ne ostvaruje se na otvoreno diktatorski način. Ne, to se postiže puzajućim kulturnim i intelektualnim konformizmom.

Intelektualni zaokret protiv slobode

Ali to je uvijek bila Orwellova briga – da će intelektualci koji odustanu od slobode omogućiti procvat Velikog brata Britanije. Kako je to vidio u Spriječavanju književnosti (1946.), najveća opasnost za slobodu govora i mišljenja nije dolazila od prijetnje diktature (koja se do tada povlačila), nego od intelektualaca koji su odustajali od slobode, ili još gore, doživljavali je kao prepreka ostvarenju svog svjetonazora.

Zanimljivo je da je njegova zabrinutost zbog intelektualne izdaje slobode pojačana sastankom organizacije protiv cenzure, engleskog PEN-a, 1944. godine. Prisustvujući događaju povodom obilježavanja 300. obljetnice Miltonove Areopagitike , Miltonovog slavnog govora iz 1644. u kojem se zalagao za ‘Slobodu nelicenciranog tiskanja’, Orwell je primijetio da mnogi prisutni ljevičarski intelektualci nisu bili voljni kritizirati Sovjetsku Rusiju ili ratnu cenzuru. Doista, postali su duboko ravnodušni ili neprijateljski raspoloženi prema pitanju političke slobode i slobode tiska.

‘U Engleskoj su neposredni neprijatelji istinoljubivosti, a time i slobode misli, gospodari tiska, filmski magnati i birokrati’, napisao je Orwell, ‘ali dugoročno gledano, slabljenje želje za slobodom među samim intelektualcima je najozbiljniji simptom od svih’.

Orwell je bio zabrinut zbog sve veće popularnosti među utjecajnim ljevičarskim intelektualcima ‘mnogo održivije i opasnije tvrdnje da je sloboda nepoželjna i da je intelektualno poštenje oblik antisocijalne sebičnosti’. Ostvarivanje slobode govora i mišljenja, spremnost da se govori istina moćnicima, već se tada počelo doživljavati kao nešto što se mrzi, nešto što je sebičan, čak elitistički čin.

Pojedinac koji govori slobodno i pošteno, napisao je Orwell, ‘optužuje se ili da se želi zatvoriti u kulu od bjelokosti, ili da egzibicionistički prikazuje vlastitu osobnost, ili da se opire neizbježnoj struji povijesti u pokušaju da se uhvati za neopravdanu privilegiju’.

To su spoznaje koje su izdržale test vremena. Razmislite samo o osudama protiv onih koji osporavaju konsenzus. Odbacuju se kao ‘kontraši’ i optužuju da sebično uznemiruju ljude.

I što je najgore, razmislite o tome kako je sloboda govora osuđena kao pravo privilegiranih. Ovo je vjerojatno jedna od najvećih laži našeg doba. Sloboda govora ne podržava privilegije. Svi mi imamo sposobnost govoriti, pisati, misliti i raspravljati. Možda ne bismo, kao pojedinci ili male grupe, imali platformu novinarskog baruna ili BBC-ja. Ali samo našom slobodom da slobodno govorimo možemo izazvati one koji imaju veću moć.

Orwellova ostavština

Orwell je danas posvuda. O njemu se uči u školama, a njegove ideje i fraze dio su naše zajedničke kulture. Ali njegova vrijednost i važnost za nas leži u njegovoj obrani slobode, posebno slobode govora i pisanja.

Njegov izvanredni esej iz 1946., ‘Politika i engleski jezik’, zapravo se može čitati kao priručnik o slobodi. To je vodič o tome kako koristiti riječi i jezik za uzvratiti udarac.

Naravno, danas se napada kao izraz privilegije i netrpeljivosti. Autor i komentator Will Self citirao je ‘ Politiku i engleski jezik ‘ u emisiji BBC Radio 4 2014. kao dokaz da je Orwell bio ‘autoritarni elitist’. Rekao je: ‘Čitajući Orwella u njegovoj najlucidnijoj formi, možete imati jasan dojam da on govori te stvari, upravo na ovaj način, jer zna da ste vi – i samo vi – upravo ona vrsta osobe koja je dovoljno inteligentna da shvati samu bit onoga što pokušava komunicirati. Na to reagiraju engleske mase koje vole prosječnost – talentirani krotitelj pasa koji ih poziva da pojedu veliku zdjelu konformizma.’

Lionel Trilling, još jedan pisac i mislilac, iznio je slično mišljenje kao Self, ali na mnogo pronicljiviji, prosvjetljujući način. ‘[Orwell] nas oslobađa’, napisao je 1952.:

‘On nam govori da možemo razumjeti naš politički i društveni život samo gledajući oko sebe, on nas oslobađa potrebe za unutarnjom drogom. On implicira da naš posao nije da budemo intelektualni, svakako ne da budemo intelektualni na ovaj ili onaj način, već samo da budemo inteligentni prema našim svjetlima – on vraća stari osjećaj demokratičnosti uma, oslobađajući nas uvjerenja da um može raditi samo na tehnički, profesionalan način i da mora raditi natjecateljski. On čini da vjerujemo da možemo postati punopravni članovi društva mislećih ljudi. Zato nam on imponira.’

Orwell bi i nama trebao imponirati – u našoj borbi da obnovimo demokraciju uma i odupremo se današnjem totalitarnom načinu razmišljanja. Ali to će zahtijevati hrabrost naših uvjerenja i naših riječi, kao što je on sam često činio. Kao što je rekao u The Prevention of Literature , ‘Da bi se pisalo jednostavnim, snažnim jezikom, potrebno je neustrašivo razmišljati’. To što je Orwell učinio upravo to bio je dokaz njegove vjere u javnost jednako kao i vjere u sebe. On nam svima daje primjer i izazov.

Ovo je uređena verzija govora održanog na ovogodišnjoj Living Freedom , godišnjoj rezidencijalnoj školi koju organizira Bitka ideja .

Izvor: Zašto je Orwell bitan – spiked-online.com

Dodatak redakcije: Nekoliko citata George Orwella iz knjige “1984”

    • “Rat je mir.
      Sloboda je ropstvo.
      Neznanje je snaga.”
      – George Orwell, 1984
    • Dvomišlje znači moć istovremenog držanja dvaju kontradiktornih uvjerenja u umu, i prihvaćanja oba.”
      – George Orwell, 1984
    • “Ako želite sliku budućnosti, zamislite čizmu koja gazi ljudsko lice – zauvijek.”
      – George Orwell, 1984
    • “Tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost.”
      – George Orwell, 1984

David Bowie – 1984

Eurythmics – Sexcrime (Nineteen-Eighty Four)

Orwell 1984 – O’Brien: Sloboda i stvarnost (2+2=5) 

1 1 vote
Ocjena članka
Subscribe
Notify of
guest
0 Komentari
Inline Feedbacks
View all comments