Beskonačno se ponavlja duhovitost pjesnika Anatolea Francea da ‘zakon, u svojoj veličanstvenoj jednakosti, zabranjuje bogatima kao i siromašnima da spavaju pod mostovima, da prose na ulicama i da kradu kruh.’ Ono što Francuska zasigurno nije predvidjela je da je cijela jedna zemlja – i to razmetljivo progresivna – odlučila uzeti njegov sarkazam zdravo za gotovo i do njegovog prirodnog kraja.
Od prošle godine kanadski zakon, u svoj svojoj veličanstvenosti, dopušta i bogatima i siromašnima da se ubiju ako su previše siromašni da nastave živjeti dostojanstveno. Zapravo, uvijek velikodušna kanadska država čak će platiti i njihovu smrt. Ono što neće učiniti je potrošiti novac kako bi im omogućio da žive umjesto da se ubijaju.
Kao i kod većine skliskih staza, sve je počelo s oštro sročenim poricanjem da postoji. Godine 2015., Vrhovni sud Kanade poništio je 22 godine vlastite jurisprudencije tako što je ukinuo zabranu potpomognutog samoubojstva kao neustavnu, bezočno odbacujući strahove da će ta presuda ‘dovesti od klizavog nagiba do ubojstava’ protiv ranjivih kao što je utemeljeno na ‘anegdotskim primjerima’. Sljedeće godine parlament je uredno donio zakon kojim se dopušta eutanazija, ali samo za one koji pate od terminalne bolesti čija je prirodna smrt bila ‘razumno predvidljiva’.
Trebalo je samo pet godina da se poslovični nagib dođe postane očit, kada je kanadski parlament donio Bill C-7, sveobuhvatni zakon o eutanaziji koji je ukinuo ‘razumno predvidljivi’ zahtjev – i zahtjev da uvjet treba biti ‘terminalni’. Sada, sve dok netko pati od bolesti ili invaliditeta koji se ‘ne može osloboditi pod uvjetima “koje smatrate prihvatljivim”‘, može besplatno iskoristiti ono što je sada eufemistički poznato kao ‘liječnička pomoć pri umiranju’ (skraćeno MAID).
Ubrzo su Kanađani iz cijele zemlje otkrili da su, iako bi inače radije živjeli, bili presiromašni da bi poboljšali svoje uvjete u prihvatljivoj mjeri.
Nije slučajno da Kanada ima neke od najnižih izdataka za socijalnu skrb bilo koje industrijalizirane zemlje, palijativna skrb dostupna je samo manjini, a vrijeme čekanja u javnom zdravstvenom sektoru može biti nepodnošljivo, do te mjere da je isti Vrhovni sud koji je legalizirao eutanaziju proglasio to vrijeme čekanja kršenjem prava na život 2005.godine.
Mnogi u zdravstvenom sektoru došli su do istog zaključka. Čak i prije no što je zakon C-7 donesen, bilo je mnogo izvještaja o zlostavljanju. Čovjek s neurodegenerativnom bolešću svjedočio je Saboru da su ga medicinske sestre i medicinska etičarka u bolnici pokušavale natjerati da se ubije prijeteći mu bankrotom uz dodatne troškove ili izbacivanjem iz bolnice, te uskraćivanjem vode za 20 dana. Gotovo sve skupine za prava osoba s invaliditetom u zemlji protivile su se novom zakonu. Bez učinka: Vlada je jednom smatrala zgodnim ignorirati ove inače besprijekorno progresivne skupine.
