KEVIN BASS , MS DR. MED./DOKTORAND, MEDICINSKI FAKULTET, 30.01.23. U 8:00 EST
Kao student medicine i istraživač čvrsto sam podržavao napore javnozdravstvenih vlasti kada je riječ o COVID-19. Vjerovao sam da su vlasti odgovorile na najveću javnozdravstvenu krizu u našim životima suosjećanjem, marljivošću i znanstvenom stručnošću. Bio sam s njima kad su pozvali na zaključavanje, cjepiva i pojačivače.
Pogriješio sam. Mi u znanstvenoj zajednici smo bili u krivu. I to je koštalo života.
Sada vidim da je znanstvena zajednica od CDC-a preko WHO-a do FDA-e i njihovih predstavnika, opetovano precijenila dokaze i obmanjivala javnost o vlastitim stajalištima i politikama, uključujući o prirodnom naspram umjetnog imuniteta, zatvaranju škola i prijenosu bolesti, širenju aerosola, mandatima maski te učinkovitosti i sigurnosti cjepiva, posebno među mladima. Sve su to u to vrijeme bile znanstvene pogreške, a ne gledajući unatrag. Nevjerojatno, neka od tih zamagljivanja se nastavljaju i danas.
Ali možda je važnije od bilo koje pojedinačne pogreške bilo koliko je cjelokupni pristup znanstvene zajednice sam po sebi bio manjkav i nastavlja biti. Bio je manjkav na način koji je potkopao njegovu učinkovitost i rezultirao tisućama, ako ne i milijunima smrtnih slučajeva koji su se mogli spriječiti.
Ono što nismo pravilno cijenili jest da preferencije određuju kako se koristi znanstvena stručnost i da bi naše preferencije mogle biti – doista, naše preferencije – vrlo različite od mnogih ljudi kojima služimo. Stvorili smo politiku na temelju naših preferencija, a zatim je opravdali podatcima. A onda smo one koji se protive našim naporima prikazali kao zavedene, neuke, sebične i zle.
Znanost smo učinili timskim sportom i time smo je učinili više ne-znanošću. Postali smo “mi protiv njih”, a “oni” su odgovorili na jedini način na koji bi to itko mogao očekivati: odupiranjem.
Isključili smo važne dijelove stanovništva iz razvoja politike i kastrirali kritičare, što je značilo da smo primijenili monolitni odgovor na iznimno raznoliku naciju, stvorili društvo slomljenije nego ikad i pogoršali dugogodišnja trenja i ekonomske razlike.
Naš emocionalni odgovor i ukorijenjena pristranost spriječili su nas da vidimo puni učinak naših postupaka na ljude kojima bismo trebali služiti. Sustavno smo minimizirali nedostatke intervencija koje smo nametnuli – nametnutih bez doprinosa, pristanka i priznanja onih koji su bili prisiljeni živjeti s njima. Čineći to, prekršili smo autonomiju onih na koje bi naše politike najviše utjecale: siromašnih, radničke klase, vlasnika malih tvrtki, crnaca i latinoamerikanaca i djece. Te su populacije bile previđene jer su nam postale nevidljive njihovim sustavnim isključivanjem iz dominantnog, korporatiziranog medijskog stroja koji je pretpostavio sveznanje.
Većina nas nije se izjasnila u prilog alternativnim pogledima, a mnogi od nas su ih pokušali potisnuti. Kada su snažni znanstveni glasovi poput svjetski poznatih profesora sa Stanforda Johna Ioannidisa, Jaya Bhattacharye i Scotta Atlasa ili profesora sa Sveučilišta California u San Franciscu Vinaya Prasada i Monice Gandhi oglasili uzbunu u ime ranjivih zajednica, suočili su se s oštrim prijekorom nemilosrdne gomile kritičara i klevetnika u znanstvenoj zajednici — često ne na temelju činjenica, nego isključivo na temelju razlika u znanstvenim mišljenjima.
Kada je bivši predsjednik Trump ukazao na loše strane intervencije, javno je smijenjen kao lakrdijaš. A kad se dr. Antony Fauci usprotivio Trumpu i postao heroj javnozdravstvene zajednice, dali smo mu našu podršku da učini i kaže što želi, čak i kad je griješio.
Trump nije bio ni izdaleka savršen, kao ni akademski kritičari politike konsenzusa. Ali prezir koji smo im uputili bio je katastrofalan za povjerenje javnosti u odgovor na pandemiju. Naš je pristup otuđio velike segmente stanovništva od onoga što je trebao biti nacionalni, zajednički projekt.
I platili smo cijenu. Bijes onih koje je stručna klasa marginalizirala eksplodirao je i zavladao društvenim medijima. U nedostatku znanstvenog leksikona da izraze svoje neslaganje, mnogi disidenti okrenuli su se teorijama zavjere i kućnoj radinosti znanstvenih prevaranata kako bi iznijeli svoj argument protiv konsenzusa stručne klase koji je dominirao pandemijskim mainstreamom. Označujući ovaj govor “dezinformacijama” i okrivljujući za njega “znanstvenu nepismenost” i “neznanje”, vlada se urotila s Big Techom da ga agresivno suzbije, brišući valjanu političku zabrinutost vladinih protivnika.
I to usprkos činjenici da je pandemijsku politiku kreirao komadić američkog društva tanak poput žileta koji si je uzeo za pravo predsjedati radničkom klasom – odnosno, visoko obrazovani i privilegirani članovi akademske zajednice, vlade, medicine, novinarstva, tehnologije i javnog zdravstva. Iz udobnosti svoje privilegije, ova elita nagrađuje paternalizam, za razliku od prosječnih Amerikanaca koji hvale samodostatnost i čiji svakodnevni život rutinski zahtijeva da računaju s rizikom. Nesavjesno je da su mnogi naši vođe zanemarili proživljeno iskustvo onih izvan klasnih podjela.
Nama neshvatljivo, zbog ove klasne podjele, oštro smo ocijenili kritičare zaključavanja kao lijene, nazadne, čak i zle. Odbacili smo kao “prevarante” one koji su zastupali njihove interese. Vjerovali smo da “dezinformacije” daju energiju neznalicama i odbijali smo prihvatiti da takvi ljudi jednostavno imaju drugačije, valjano gledište.
Kreirali smo politiku za ljude bez konzultacija s njima. Da su naši službenici za javno zdravstvo vodili s manje oholosti, tijek pandemije u Sjedinjenim Državama mogao bi imati sasvim drugačiji ishod, s mnogo manje izgubljenih života.
Umjesto toga, svjedoci smo masovnog i trajnog gubitka života u Americi zbog nepovjerenja u cjepiva i zdravstveni sustav; ogromnu koncentraciju u bogatstvu već bogatih elita; porast samoubojstava i nasilja vatrenim oružjem, posebno među siromašnima; gotovo udvostručenje stope depresije i anksioznih poremećaja, posebno među mladima; katastrofalan gubitak obrazovnog postignuća među djecom u i tako nepovoljnom položaju; i među najugroženijima, masovni gubitak povjerenja u zdravstvo, znanost, znanstvene vlasti i političke vođe u širem smislu.
Moja motivacija za pisanje ovoga je jednostavna: Jasno mi je da bi za vraćanje povjerenja javnosti u znanost znanstvenici trebali javno raspravljati o tome što je pošlo po zlu, a što pošlo po zlu tijekom pandemije i gdje smo mogli bolje.
U redu je biti u krivu i priznati gdje je netko pogriješio, a što naučio. To je središnji dio načina na koji znanost funkcionira. Ipak, bojim se da su mnogi previše ukorijenjeni u grupnom razmišljanju – i previše se boje javno preuzeti odgovornost – da bi to učinili.
Dugoročno rješavanje tih problema zahtijeva veću predanost pluralizmu i toleranciji u našim institucijama, uključujući uključivanje kritičkih, ako i nepopularnih glasova.
Intelektualni elitizam, akreditivizam i klasizam moraju prestati. Vraćanje povjerenja u javno zdravlje – i našu demokraciju – ovisi o tome.
Kevin Bass je doktorand na medicinskom fakultetu u Teksasu. On je u svojoj sedmoj godini.
Stavovi izraženi u ovom članku su pisčevi.
Izvor: Neewsweek
