CIA-in front(man) prijeti obojenoj revoluciji u Gruziji
Napisao: KIT KLARENBERG, 14.03.2023.
U drugom tjednu ožujka tisuće ljudi izašle su na ulice Tbilisija u Gruziji kako bi iskalile svoje vatreno ogorčenje zbog nacrta zakona kojim se od bilo koje nevladine organizacije koja posluje u zemlji koja prima preko 20 posto prihoda iz inozemstva zahtijeva da se registrira kao “strani agent”.
Nasilno se sukobljavajući s policijom, obmanjujući antiruske grafite na gotovo svakoj dostupnoj vertikalnoj površini, uzvikujući pobunjene, ratoborne slogane i ističući zastave Europske unije, Gruzije i Ukrajine, ove široko prijavljene scene dopunjene su beskrajnim zvučnim zapisom neprijateljskih komentara E.U. i američkih dužnosnika.
Pozivajući gruzijske parlamentarce da “odustanu” od prijedloga, zloglasni ratni jastreb i šefica USAID-a Samantha Power neobjašnjivo su proglasili da novi zakon “ozbiljno ugrožava euroatlantsku budućnost Gruzije i sposobnost Gruzijaca da ispune vlastite ekonomske, socijalne i druge težnje”.
Glasnogovornik američkog State Departmenta Ned Price prijeteći je upozorio svakog gruzijskog zastupnika koji se usudi glasati za zakon o stranim agentima, da će biti osobno odgovorni “za potencijalno ugrožavanje euroatlantske budućnosti Tbilisija”. Također je izjavio da zakon “nije u skladu” s “budućnošću koju su [Gruzijci] zacrtali za sebe i budućnošću koju smo mi, kao SAD, odlučni nastaviti biti partner koji će im pomoći u postizanju”.
Što se Washington žestoko protivi zakonu o stranim agentima ne iznenađuje.
Tisuće organizacija, uključujući medijske kuće i skupine za prava u Gruziji, dobile su sredstva od Nacionalne zaklade za demokraciju (NED) i Američke agencije za međunarodni razvoj – koju Power sada slučajno vodi – u posljednja tri desetljeća. Svaka reforma koja bi dodatno razotkrila ovu teško skrivenu, ali malo priznatu ili razumljivu činjenicu mogla bi otvoriti teška pitanja o neovisnosti tih entiteta i zlokobnim svrhama kojima služe sve više.
Da ove organizacije imaju interes držati svoje američko financiranje u tajnosti, uvelike je pokazala njihova izražena prisutnost na čelu prosvjeda u Tbilisiju. Mnogi zaposlenici nevladinih organizacija koje financira NED također su na društvenim mrežama vrištali o neodobravanju mogućnosti da moraju otkriti svoje inozemno financiranje – unatoč tome što njihovi poslodavci u nekim slučajevima to ionako već čine dobrovoljno.
Srećom, kada su se tisuće ljudi okupile ispred zgrade Tbilisijevog parlamenta pojavile na rubu upada u zgradu, gruzijska vlada ukinula je zakon o stranim agentima. Što objašnjava visceralnu averziju prosvjednika prema tome da moraju otvoreno priznati svoj odnos s NED-om po zakonu?
Zaklada je osnovana 1983. godine, nakon što su se američke obavještajne agencije uplele u brojne neugodne, vrlo javne skandale. Tadašnji šef Središnje obavještajne agencije William Casey bio je ključan za njeno stvaranje. Želio je izgraditi javni mehanizam za financiranje oporbenih skupina, medija i drugih protuvladinih agitanta u inozemstvu koji bi mogao biti naoružan za destabilizaciju i svrgavanje neprijateljskih vlada, prethodno ekskluzivnog tajnog rezervata CIA-e.
NED predstavlja vrlo podmukao, ali gotovo potpuno otvoren mehanizam s kojim, u bilo kojem trenutku želi, američko carstvo može dovesti strane vlade na koljena, ako skrenu čak i malo s puta koji je odobrio Washington u svim domaćim i stranim pitanjima, a ako je potrebno izravno će ih zbaciti s vlasti. Gruzijska “Revolucija ruža” iz 2003. pruža praktičnu demonstraciju – kako – iz stvarnog svijeta.
CIA financira umjetnike grafita
Nakon pokretanja, NED je brzo krenuo ubijati komunizam u istočnoj Europi, podupirući aktivističke pokrete poput poljske solidarnosti. Jugoslavija je ipak ostala tvrdoglavo otporna na uplitanje agencije sve do prijelaza stoljeća. U prosincu 2000. istraga Washington Posta detaljno je precizirala kako je naizgled spontana pobuna na lokalnoj razini koja je dva mjeseca ranije konačno svrgnula predsjednika zemlje Slobodana Miloševića, zapravo tajno financirana i usmjerena od strane fronte CIA-e.
Američki stručnjaci za oglašavanje koji su obično plasirali žvakaće gume i soda pop bili su angažirani na smišljanju privlačnih slogana, PR akrobacija i drugih inovativnih komunikacijskih pristupa potkopavanju Miloševića. Opsežna ispitivanja javnog mnijenja i bezbroj fokusnih skupina provedene su iza kulisa kako bi se testiralo na cesti i unaprijed i u stvarnom vremenu usavršila strategija kampanje. U međuvremenu, brojni parlamentarni kandidati i aktivisti tajno su podučeni u umijeću ostanka “na poruci” na pitanja novinara i praktično opovrgavanju argumenata Miloševićevih pristaša.
Opsežna obuka i podrška također su pruženi studentskom aktivističkom kolektivu Otpor (srpski za “Otpor”). Naučili su organizirati štrajkove, javno komunicirati putem simbola, “prevladati strah” i potkopati vladin autoritet drugim disruptivnim, nenasilnim sredstvima.
USAID je osigurao 5.000 limenki boje u spreju za studentske aktiviste kako bi prigušili grafite protiv Miloševića diljem zemlje, ali Otpor je također upotrijebio “širok raspon sofisticiranih tehnika odnosa s javnošću, uključujući anketiranje, letke i plaćeno oglašavanje” na račun Washingtona. Sve njihove poruke bile su informirane i anketama koje financira SAD, što je značilo “u svakom trenutku znali smo što reći narodu”, pohvalio se jedan od aktivista grupe.
“Naša ideja bila je koristiti korporativno brendiranje u politici. Pokret mora imati marketinški odjel. Uzeli smo Coca-Colu kao naš model”, otkrio je vođa Otpora 2005. godine.
Posteri bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića iza rešetaka pod naslovom “Kada?” i “Narodni pokret Otpor” u Beogradu, Srbija, 30. ožujka 2001. Darko Vojinović | AP
Sve u svemu, deseci milijuna dolara bili su otvoreno i tajno predani anti-Miloševićevom pritisku CIA-e, NED-a, USAID-a i drugih američkih vladinih agencija, a sve u samo godinu dana. U to je vrijeme broj stanovnika onoga što je ostalo od Jugoslavije iznosio otprilike 10 milijuna, što znači da je nekoliko dolara zapravo bilo dodijeljeno za svakog građanina.
S obzirom na to da je prosječna mjesečna plaća u zemlji navodno bila manja od 30 dolara, ovaj izvor je doista otišao jako daleko, a pješaci za promjenu režima lako su regrutirani. Proporcionalno i obrnuto, to bi značilo da Beograd troši milijarde kako bi utjecao na izbore u SAD-u – naravno, ne da bi to bilo iole legalno ili tolerirano od strane Washingtona.
Otuda nagli uspjeh i mainstream vidljivost Otpora; grupa je počela razvijati video igru , A Force More Powerful . Igrači bi naučili kako se suprotstaviti “diktatorima, vojnim okupatorima i korumpiranim vladarima koristeći metode koje su uspjele u stvarnim sukobima” putem 12 zasebnih scenarija “nadahnutih nedavnom poviješću”. Namijenjeno “korištenju aktivistima i vođama nenasilnog otpora i oporbenih pokreta,” nadalo se da će mediji i javnost biti više obrazovani u umjetnosti revolucije.
Objavljen u ožujku 2006., tijekom intervenirajućih godina, Otporov revolucionarni nacrt više je puta izvezen širom svijeta, zahvaljujući NED-u. Prva postaja njihove međunarodne turneje bila je Gruzija.
Kad je dosta dosta je…
Veteran sovjetskog apparatchika i visokog dužnosnika gruzijske politike već desetljećima, koji je upravljao zemljom od početka 1970-ih, Eduard Shevardnadze bio je ključna reformistička osoba u vladi Mihaila Gorbačova. Kao ministar vanjskih poslova odigrao je značajnu ulogu u okončanju Hladnog rata. Između ostalog, završio je rat u Afganistanu, ozelenio ponovno ujedinjenje Njemačke, povukao Crvenu armiju iz Europe i dogovorio ugovore o nuklearnom naoružanju sa SAD-om.
Na mnogo načina, Shevardnadze je bio izbor Washingtona za gruzijskog predsjednika, a njegovo uzdizanje na vlast 1992. nadalje došlo je u pozadini krvavog građanskog rata, koji je nedovoljno opremljenu vojsku nove neovisne republike suprotstavio gorko odlučnim odcijepljenim pokretima koje podupire Rusija u Abhaziji i Južnoj Osetiji. To ga je odmah dovelo u značajne sukobe s Kremljem, a odnosi između Moskve i Tbilisija ostali su općenito loši pod njegovom vlašću.
Nasuprot tome, uživao je iznimno topao odnos sa zapadnim vladama. Velika privatizacija koju je nadzirao obogatila je američke i europske oligarhe, dok su izmjene građanskog zakona 1997. otvorile vrata stvaranju tisuća nevladinih udruga koje financiraju stranci. Vrlo brzo, Tbilisi je postao među najvećim korisnicima američke financijske i vojne pomoći bilo gdje u svijetu. Do konca desetljeća Shevardnadze je potpisao strateško partnerstvo s NATO-om i jasno izrazio želju za priključenjem EU.
Kada je George Soros posjetio Tbilisi kako bi osnovao lokalnu podružnicu Zaklade otvoreno društvo 2000. godine, dočekan je kao Shevardnadzeov osobni gost. Tijekom svog boravka susreo se i s tadašnjim gruzijskim ministrom pravosuđa Miheilom Saakašvilijem, diplomantom elitnih američkih sveučilišta – uključujući Kolumbiju, gdje je studirao stipendiju koju financira State Department.
Nedugo nakon toga mladi Saakašvili dramatično je napustio svoju dužnost i osnovao političku stranku Nacionalni pokret, uz potporu Otvorenog društva. Postojeća soroseva sredstva u oporbenim medijima, uključujući TV mrežu Rustavi-2, također su se intenzivirala, kao i kritička proizvodnja tih medija o Shevardnadzeu, koja je poprimila oblik i satiričnih karikatura s pokvarenim animiranim predsjednikom i intenzivnim istragama državne korupcije. U veljači 2003., Soros je “odlučno počeo izvlačiti ciglu za rušenje” gruzijske vlade, prema Toronto Globe and Mailu.
Gruzijska aktivistica Giga Bokeria, osnivačica Instituta Liberty, kojeg podupire NED i Otvoreno društvo, poslana je na sastanak s Otporom. Zatim su predstavnici Otpora prebačeni u Tbilisi, gdje su naučili tisuće kako mirno svrgnuti Shevardnadzea i formirati vlastitu revolucionarnu skupinu. Poznat kao Kmara (gruzijski za “Enough”), uvelike je posudio od Otporovog brendiranja i slanja poruka. Znatna financijska sredstva NED-a i Otvorenog društva odmah su potekla.
Ova novčana injekcija pomogla je Kmari da razvije razne proizvode i strategije kampanje uoči izbora u Gruziji u studenom 2003. U deset dana prije glasovanja Rustavi-2 je u više navrata emitirao “Rušenje diktatora“, američki dokumentarac o rušenju Miloševića.
“Najvažniji je bio film”, izjavio je kasnije predstavnik Nacionalnog pokreta. “Svi prosvjednici znali su taktiku revolucije u Beogradu napamet jer su prikazali film… Svi su znali što da rade. Ovo je bila kopija te revolucije, samo glasnija.”
Na izborima je navodno pobijedila koalicija pro-Shevardnadze stranaka. Odmah – i prema nekim izvješćima, prije nego što je glasovanje uopće završilo – počele su kružiti izlazne ankete koje je naručio NED, što sugerira da je službeni rezultat bio lažan i da je oporba, zapravo, očito pobijedila. Brojni protuvladini aktivisti iz cijele zemlje napali su zgradu Parlamenta u Tbilisiju, prevezeni autobusima koje je platila Kmara.
Vani su podignuti zvučnici i kino platno za emitiranje Rustavi-2, najistaknutijeg diseminatora protuketeža NED-a, i snimke mladih vođa prosvjeda na djelu. Prosvjedi diljem zemlje, predvođeni Kmarom, bjesnili su tjednima, a kulminirali su 23. studenoga, a aktivisti su upali u parlament žigošući ruže. Već sljedećeg dana Shevardnadze je podnio ostavku.
‘Strašno razočaravajuća’ revolucija
Saakašvili je postao predsjednik u siječnju 2004. U sljedećem desetljeću dodatno je “liberalizirao” gruzijsko gospodarstvo i ubrzao privatizaciju preostalih državnih industrija, predvodio opsežne protukorupcijske napore i povećao izdvajanja za obranu na nevjerojatnih 9,2 posto BDP-a.
Američki dužnosnici, kao i skupine kao što su Transparency International i Svjetska banka, pozdravili su Saakašvilija jer je Gruziju učinio jednom od najlakših zemalja za poslovanje i povećao gospodarstvo za 70% od 2003. do 2013., razdoblje u kojem se prihod po glavi stanovnika otprilike utrostručio. Ipak, čak je i interni časopis Američkog carstva Foreign Policy priznao da su rezultati “Revolucije ruža” bili “strašno razočaravajući”. Dalekosežne promjene “nikada se zapravo nisu ostvarile”, a “elitna korupcija i dalje se nastavila”.
Do trenutka kada je Saakašvili napustio dužnost, siromaštvo u Gruziji samo se neznatno smanjilo, a otprilike četvrtina stanovništva još uvijek je živjela ispod apsolutne stope siromaštva. Štoviše, zemlja nije bila ništa manje autoritarna niti demokratskija. Zapravo, njegova vladavina bila je diktatorska na mnogo načina da Shevardnadzeova nije.
Na primjer, zamijenio je “superpredsjedničke” institucije s još više koncentriranim “hiperpredsjedničkim” mehanizmima, dajući mu jednostranu moć u ključnim područjima. Koristeći ovu ovlast, Saakashvili je među mnogim autokratskim manevrima pokušao zabraniti političke stranke koje se protive njegovoj političkoj agendi.
Što je još ozbiljnije, obiluju i pitanjima o njegovoj umiješanosti u nekoliko sumnjivih smrti, kao što je premijer Zarub Zhvania. Poznato je da je uputio gruzijsku sigurnosnu službu na atentat na suparnike, poput oligarha Badrija Patarkatsishvilija, a po njegovom nalogu zatvori su postali politizirana legla mučenja i silovanja. Broj zatvorenika u zemlji učetverostručio se tijekom njegova mandata na 25.000, više po glavi stanovnika od bilo koje druge europske države.
Unatoč Saakašvilijevim naporima da namjesti izbore u listopadu 2012. (napori kojima je aktivno pomagao NED), izgubio je vlast, a koalicija predvođena gruzijskim snom od tada upravlja zemljom. Domaći kritičari – uključujući Shame Network koji financira Zaklada, a koja je bila među prethodnicom nedavnog ustanka – i prekomorski pristaše Kijeva optužuju stranku da je pro-Kremlj.
U stvarnosti, međutim, gruzijski san uvijek je imao delikatan balans između jačanja zapadnih veza, zalaganja za članstvo u EU-u i NATO-u i održavanja građanskog suživota s Moskvom. To je postalo sve teže sačuvati nakon ruske invazije na Ukrajinu, a zapadni pritisak na Tbilisi da uvede sankcije svom daleko većem, bogatijem i moćnijem susjedu – daleko jednom od najvećih trgovinskih partnera u zemlji – i da šalje oružje kijevu koje se stalno povećava.
Vlada se do sada suzdržala od bilo kojeg, iako se nastoji pridržavati američkih i europskih režima sankcija i osudila je invaziju [Rusije] u UN-u. U prosincu 2022. premijer Irakli Garibashvili tvrdio je da je od kijeva više puta zatraženo da otvori “drugu frontu” od 24. veljače te godine, a njegovo odbijanje nije srdačno pozdravljeno.
Sveopći sukob je, razumljivo, nešto što Tbilisi želi izbjeći, između ostalog i zbog brutalnog usmjeravanja koje je pretrpio u rusko-gruzijskom ratu u kolovozu 2008., koji je započeo kada je Saakašvili, uz američko ohrabrenje, počeo napadati civilne položaje u Abhaziji i Južnoj Osetiji. Unatoč tome što je trajalo samo pet dana, čak 200.000 je raseljeno, a stotine su ubijene.
Može se samo nagađati je li gruzijski Dream posebno slijedio zakon o stranim agentima kako bi spriječio postavljanje vlade pod pokroviteljstvom NED-a podložnije otvaranju “druge fronte” i nametanju sankcija Rusiji.
Usudite se to nazvati državnim udarom?
Blago rečeno, otisci prstiju NED-a i USAID-a oblijepljeni su diljem ukrajinskog državnog udara na Majdanu u veljači 2014. U svakoj fazi “revolucije” istaknuti su se pojedinci i organizacije koje financiraju oba entiteta.
Dvije godine prije toga, Oleh Rybachuk, koji je godinama vodio nekoliko oporbenih skupina koje je financirao USAID uoči Majdana, vrlo je jasno iznio svoje pobunjeničke namjere , rekavši o “Narančastoj revoluciji” u Kijevu desetljeće prije, “mi to želimo učiniti ponovno, i mislimo da hoćemo.” U svibnju 2014. George Soros rekao je za CNN da je njegova Zaklada Otvoreno društvo “odigrala važnu ulogu u događajima” koji se odnose na Maidan.
Međutim, izvješća suvremenih medija o Maidanu ili su ignorirala nedvosmislenu ulogu SAD-a u poticanju ili su odbacili tezu kao ruske “dezinformacije” ili teoriju zavjere. Otkako je počeo sukob u Ukrajini, zapadni novinari, postali su još agresivniji u odbacivanju svih sugestija da je preokret bio bilo što drugo osim većinski – ako ne i univerzalno – popularne javne pobune. Glavna izvješća koja se hvale ulogom Washingtona u svrgavanju Miloševića, Shevardnadzea i dr.
Ova masovna amnezija može se pripisati sve većoj razini neprijateljstva prema NED-u i USAID-u diljem svijeta i potezima vlada – posebno onih s kojima Washington ima poseban animozitet – da ih ograniče ili izravno zabrane. Stvarnost njihovog raison d’etre i modus operandi rezultirala je ne samo time da je postala neukusna, već ju zapadni novinari moraju oštro poricati.
Uostalom, priznanje onoga što neprijateljski državni čelnici kažu da je istina nije učinjeno. Reprezentativno, izvješće Guardiana iz srpnja 2015. o moskovskom prijedlogu NED-a prema njezinim zakonima o stranim agentima prilično se nevjerojatno oslanjalo na kratki citat povučen s vlastite web stranice organizacije kako bi opisao svoje poslovanje. S druge strane, u studenom 2004. ista je medijska kuća objavila opsežan prikaz kako su “Narančastu revoluciju” te godine u Ukrajini u potpunosti orkestrirali Zaklada i USAID.
U današnje vrijeme, optužbe o stranom uplitanju u politički nabijene nemire u inozemstvu gotovo se uvijek suprotstavljaju u mainstreamu apelima na “agenciju” prosvjednika i “legitimne pritužbe”. U kontekstu zapaljivog slijeda koji se nedavno odigrao u Tbilisiju, takve molbe zvone potpuno šuplje. Potpuno je nezamisliva takva pravedna zabrinutost zbog relativno trivijalne regulatorne izmjene, u izravnom skladu s osudama i izjavama američkih dužnosnika, organski uzburkana.
Međutim, izgledi za promjenu režima opet su jasni, prosvjedi su naizgled samo pucanj upozorenja. To što je vlada tako lako kapitulirala sigurno odražava njezinu spoznaju strašnog rizika od izbijanja izravne revolucije, zahvaljujući imovini koju sponzorira NED na terenu, da joj ruka nije bila uvrnuta. Iako je carstvo umireno, ta prijetnja nije nigdje otišla. Ostat će svakodnevna, egzistencijalna opasnost sve dok NED djeluje u Tbilisiju.
Fotografija značajke | Ilustracija: MintPress News
Kit Klarenberg je istraživački novinar i suradnik MintPresss Newsa koji istražuje ulogu obavještajnih službi u oblikovanju politike i percepcije. Njegov rad prethodno se pojavio u The Cradle, Declassified UK i Grayzone. Pratite ga na Twitteru @KitKlarenberg.
Izvor: MintPress News
