Kina kao motor za novi IRBO
Godine 1977. Trilateralna komisija napisala je rad pod naslovom Paper No. 15 o odnosima između istoka i zapada (objavljen 1978.) u kojem su zabilježili:
“Kina je sila s ogromnim potencijalom u ljudskim i drugim resursima, a njezini čelnici krenuli su putem racionalne modernizacije s ciljem da je pretvore u vodeću svjetsku silu […] Kina nikada nije stekla sferu utjecaja koja odgovara njezinoj moći […] Zapad se ne bi trebao zadovoljiti obranom svojih temeljnih vrijednosti […] Trebao bi si postaviti cilj utjecati na prirodne procese promjene […] u smjeru koji je povoljan, a ne nepovoljan za te vrijednosti. […] Čini se da postoji dovoljno načina za pomoć Kini u prihvatljivim oblicima s naprednom civilnom tehnologijom […] Omogućavanje povoljnih uvjeta Kini u ekonomskim odnosima, definitivno je u političkom interesu Zapada.”
Uspješno izvozno tržište u Kini i širenje kinesko-sovjetskog raskola bili su u političkom i gospodarskom interesu zapadnih nacionalnih država. Međutim, stvaranje nove supersile koja bi mogla konkurirati Sovjetskom Savezu također je značila stvaranje one sposobne izazvati postojeći IRBO.
Kao G3P think-tank, Trilateralna komisija je među onima koji tvrde da su nešto više od razgovora za najmoćnije pojedince na Zemlji. Kao i kod svih think-tankova, oni sebe prikazuju kao uglavnom reaktivne, a ne proaktivne. Tvrde da nude predložene političke agende, ali da nemaju ovlasti nametati usvajanje tih politika.
Ipak, ovi preporučeni politički programi često se odvijaju upravo onako kako ih “predlažu” think-tankovi. Čini se da su multinacionalne korporacije (MNC) širom svijeta odgovorile na dnevni red tripartitne Komisije zajedničkim naporima da “utječu na prirodni proces promjena” u Kini i omoguće joj stjecanje “sfere utjecaja koja odgovara njezinoj moći”.
Ekonomska, industrijska i tehnološka revolucija u Kini bila je izvanredna, ali nije se dogodila slučajno. Kina je trenutno prvi svjetski Tehnat, a zapadne liberalne demokracije dizajnirane su za istu transformaciju.
Kineski državni mediji izvijestili su da su između 1983.i 1991. izravna strana ulaganja u Kinu porasla s 920 milijuna na 4,37 milijarde dolara. Do 2019. premašila su 2,1 milijardu dolara. Kina je 1994.godine zauzimala 30. mjesto po američkim inozemnim ulaganjima. Do 2000.godine zauzela je 11. mjesto, jer su između 1994. i 2001 MNC-ovi učetverostručili svoja izravna strana ulaganja u Kinu.
Pseudopandemija je dovela do početnog usporavanja globalnih izravnih stranih ulaganja od 42%. Ipak, ulaganja u Kinu zapravo su porasla za 4%, budući da je prestigla SAD i postala vodeći svjetski primatelj izravnih stranih ulaganja. S obzirom na veliki pad tijekom 2020. godine, globalna izravna strana ulaganja neizbježno će se oporaviti 2021. Izravna strana ulaganja, isključujući financijske usluge, navodno su porasla za dodatnih 20% (u dolarima), dosegnuvši godišnji rekord od 178,48 milijardi dolara. SAD u Kini.
1979. SAD su Kini dodijelile puno diplomatsko priznanje; 1982. obveza je potvrđena u trećem zajedničkom priopćenju; 1984. godine Pekingu je bilo dopušteno kupiti američku vojnu opremu; 1994. godine Clintonova Bijela kuća intervenirala je kako bi ukinula hladnoratovski embargo na izvoz “osjetljive tehnologije” u Kinu (i Rusiju); Zakon o odnosima između SAD-a i Kine iz 2000. godine potpisao je predsjednik Clinton (član Trilateralne komisije) tadašnji zamjenik državnog tajnika Robert B. Zoellick je pozvao Kinu da zauzme svoje mjesto kao “odgovornog dioničara”. Tada je 2008. godine Kina postala vodeći svjetski zajmodavac SAD-a.
To ne znači da je odnos između zapadne hegemonije i rastuće supersile bio jednostavan. Na primjer, vijest o NATO-ovom “slučajnom” bombardiranju kineskog veleposlanstva u Beogradu 1999. nije dobro primljena u Kini. Bilo je i značajnih razdoblja otvorenog političkog neprijateljstva između SAD-a, njegovih zapadnih saveznika i Kine.
Godine 2001., dok su glavni mediji izvještavali o sukobima zbog oborenih špijunskih zrakoplova i žestokih optužbi Kine da pomažu i podržava svoje neprijatelje, projekt Trilateralista (G3P) ostao je na svom putu. U isto vrijeme, SAD je podržao ulazak Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju i ubrzo nakon toga Bushova administracija uspostavila je trajne normalne trgovinske odnose s Kinom.
Ipak, letimičan pogled na zapadne mainstream medije (MSM) i ustrajna retorika političara poput britanskog ministra vanjskih poslova, sugeriraju da bismo se trebali bojati i da je Kina prijetnja zapadnom poretku. Kako pomiriti ove optužbe dok, u isto vrijeme, zapadni poredak ulaže i prenosi tehnologiju kako bi doveo do transformacije Kine?
Usprkos površinskom preuveličavanju, povremenim žestokim razmjenama i navodnim vojnim nesrećama, putanja politike, u političkoj, gospodarskoj, pa čak i vojnoj sferi, bila je dosljedna. Baš kao što je Trilateralna komisija “savjetovala”, zapadni hegemonistički poredak nagnuo se prema omogućavanju uspona Kine i kao tehnokracije i kao supersile.
