Članak ažuriran 08.03.2023., dodan video dr. dr. Peter McCullough.
dr. Peter McCullough govori o samoširećim “cjepivima” i kakvi su rizici po necijepljene.
ČLANAK 2020
Znanstvenici rade na cjepivima koje se šire poput bolesti. Što bi moglo poći po zlu?
Nakon što cjepivo protiv COVID-19 bude odobreno za javnu upotrebu, dužnosnici diljem svijeta suočit će se s monumentalnim izazovom cijepljenja milijardi ljudi, logističkom operacijom prepunom mučnih etičkih pitanja. Što ako bismo umjesto orkestriranja kompliciranih i resursno intenzivnih kampanja za cijepljenje ljudi protiv novih zaraznih bolesti, poput COVID-19, mogli zaustaviti zoonotske bolesti koje ponekad skaču sa životinja na ljude na svom izvoru? Mali, ali sve veći broj znanstvenika misli da je moguće iskoristiti svojstva samorazmnožavanja virusa i koristiti ih za širenje imuniteta umjesto bolesti. Možemo li pobijediti viruse poput SARS-CoV-2, novog koronavirusa, u njihovoj vlastitoj igri?
Virus koji daje imunitet cijeloj životinjskoj populaciji dok se širi u divljini, teoretski bi mogao spriječiti da se dogodi zoonoza prelijevanja, ugasivši iskru koja bi mogla zapaliti sljedeću pandemiju. Ako se divlji štakori koji su domaćini smrtonosnog virusa Lassa, na primjer, budu cijepljeni, rizici od budućeg izbijanja među ljudima mogli bi se smanjiti. Već najmanje 20 godina znanstvenici eksperimentiraju s takvim cjepivima koja se šire sama, rad koji traje do danas, a koji je zadobio pozornost američke vojske.
Iz očitih razloga, javni i znanstveni interes za cjepiva je nevjerojatno velik, uključujući i cjepiva koja se šire same, jer bi mogla biti učinkovita protiv prijetnji zoonozama. Biolozi Scott Nuismer i James Bull izazvali su svježu medijsku pozornost samoširećim cjepivama tijekom ljeta, nakon što su objavili članak u časopisu Nature Ecology & Evolution. No naknadno izvješćivanje o ovoj temi daje kratko vrijeme do potencijalno značajnih nedostataka puštanja cjepiva koje se samo širi u okoliš.
Samošireća cjepiva mogu predstavljati ozbiljne rizike, a mogućnost njihove uporabe postavlja izazovna pitanja.
Tko odlučuje, na primjer, gdje i kada treba pustiti cjepivo? Nakon puštanja, znanstvenici više neće imati kontrolu nad virusom. Mogao bi mutirati, kao što virusi prirodno rade. Može preskočiti vrste. Preći će granice. Doći će neočekivani ishodi i neželjene posljedice. Uvijek ih ima.
Iako se može pokazati tehnički izvedivim boriti se protiv novih zaraznih bolesti kao što su COVID-19, AIDS, ebola i Zika s virusima koji se šire sami, i dok koristi mogu biti značajne, kako odmjeriti te prednosti u odnosu na ono što bi moglo biti čak veći rizici?
Kako funkcioniraju?!
Cjepiva koja se šire sama su u osnovi genetski modificirani virusi dizajnirani da se kreću kroz populacije na isti način kao i zarazne bolesti, ali umjesto da uzrokuju bolest, pružaju zaštitu. Izgrađena na postolju benignog virusa, cjepiva imaju genetski materijal od patogena koji im je dodan koji stimulira stvaranje antitijela ili bijelih krvnih stanica u “zaraženim” domaćinima.
Ova bi cjepiva mogla biti osobito korisna, kažu neki znanstvenici, za populacije divljih životinja gdje je izravno cijepljenje teško zbog problema kao što su nepristupačna staništa, loša infrastruktura, visoki troškovi ili nedostatak resursa. Ideja je, u biti, cijepiti mali dio populacije izravnom inokulacijom. Ovi takozvani osnivači će zatim pasivno širiti cjepivo na druge životinje koje susreću bilo dodirom, seksom, dojenjem ili udisanjem istog zraka. Postupno bi te interakcije mogle izgraditi imunitet na populacijskoj razini.
Samošireća cjepiva imaju neke od svojih korijena u nastojanjima da se smanji populacija štetočina. Australski istraživači opisali su virusno rasprostranjenu imunokontracepciju, koja je otela imunološki sustav zaraženih životinja – u ovom slučaju australske vrste miševa – i spriječila ih da oplode potomstvo.
Najraniji pokušaji izrade samoširećih cjepiva su bili usmjereni na dvije vrlo smrtonosne zarazne bolesti u europskoj populaciji kunića (virus miksoma i virus hemoragijske bolesti kunića). 2001. španjolski istraživači testirali su cjepivo na populaciji divljih kunića koja živi na Isla del Aireu, malom španjolskom otoku nedaleko od Menorce. Cjepivo se proširilo na više od polovice 300 zečeva na otoku, a ispitivanje je ocijenjeno uspješnim.
