Robert Kadlec sebe opisuje kao “slučajnog turista” u pogledu svog upoznavanja sa biološkim ratom. Liječnik zračnih snaga koji se specijalizirao za tropske bolesti, Kadlec će kasnije reći da je njegovo zanimanje za to područje počelo kada je bio dodijeljen kao specijalni pomoćnik za kemijsko i biološko ratovanje u Zajedničkom zapovjedništvu za specijalne operacije (JSOC), savjetujući tadašnjeg šefa Zapovjedništvo za specijalne operacije, general bojnika, Wayne Downing, uoči prvog Zaljevskog rata.
Kadlec je kasnije izjavio da je iz prve ruke svjedočio kako je vojsci, neposredno prije Zaljevskog rata, “nedostajala potrebna zaštitna oprema, detektori i medicinske protumjere, uključujući cjepiva i antibiotike protiv neposrednih prijetnji koje je predstavljao Irak”, što ga je navodno potaknulo da poboljša američke napore u biološkoj obrani.
Obnašajući dužnost u JSOC-u, Kadlec je bio upućen u savjete Williama C. Patricka III., veterana američkog programa biološkog oružja koji je razvio američku metodu za stvaranje biološkog oružja od antraksa i imao najmanje pet tajnih patenata povezanih s upotrebu toksina u ratovanju. Patrick, koji je 1986. napustio državnu službu kako bi postao konzultant, savjetovao je Pentagon – tada na čelu s Dickom Cheneyjem – da je rizik od napada biološkim oružjem od strane Iraka, posebice antraksa, visok. Patrickovo upozorenje potaknulo je američku vojsku da cijepi desetke tisuća svojih vojnika koristeći kontroverzno cjepivo protiv antraksa “adsorbirano cjepivo protiv antraksa (AVA).” Kadlec bi osobno ubrizgao AVA u oko 800 pripadnika Oružanih snaga SAD-a.
Kadlec će kasnije u svjedočenju pred Kongresom primijetiti da nije pronađen nikakav definitivan dokaz o navodnom iračkom programu biološkog oružja tijekom rata ili nakon toga, ali je ipak na drugim mjestima tvrdio da su “Iračani kasnije priznali da su nabavili velike količine bioloških agenasa – antraksa i toksina botulizma ”, što sugerira da su Patrickova upozorenja imala neku osnovu u stvarnosti.
Međutim, Kadlec je propustio istaknuti da su ti uzorci antraksa i botulizma prodani, uz puno odobrenje američke vlade, iračkom Ministarstvu obrazovanja od strane privatne neprofitne organizacije pod nazivom American Type Culture Collection. Donald Rumsfeld, koji je tada bio izaslanik Reaganove administracije i vodio je farmaceutsku tvrtku koja je kasnije prodana Monsantu, također će biti uključen u isporuku ovih uzoraka u Irak.
Nakon rata, Pentagon je naložio američkom mikrobiologu Joshui Lederbergu da vodi istragu o “sindromu Zaljevskog rata”, fenomenu koji je kasnije povezan s štetnim učincima cjepiva protiv antraksa. Lederbergova radna skupina tvrdila je da nema dovoljno dokaza o povezanosti simptomatologije i cjepiva protiv antraksa. Međutim, kasnije će biti na udaru kritika nakon što je objavljeno da je sjedio u upravnom odboru American Type Culture Collection, iste tvrtke koja je isporučila antraks iračkoj vladi između 1985. i 1989. uz blagoslov američke vlade. Lederberg je kasnije priznao da istraga koju je vodio nije uložila dovoljno “vremena i truda u pronalaženje detalja”. Nalazi radne skupine kasnije su žestoko kritizirani od strane vladinog Ureda za odgovornost.
Dr. Lederberg pokazao bi se ranim, ako ne i temeljnim, utjecajem na gledište Roberta Kadleca u vezi s temom biološkog rata. Dobitnik Nobelove nagrade i dugogodišnji predsjednik Sveučilišta Rockefeller bio je jedan od očeva bioterorističkog alarmizma u Sjedinjenim Državama, uz Williama C. Patricka III. i druge članove usko povezane skupine mikrobiologa “hladnih ratnika”. Kadlec i Lederberg su surađivali na nekoliko knjiga i studija politika tijekom kasnih 1990-ih i 2001. godine.
Godinama kasnije, na saslušanju u Kongresu, Kadlec će reći da Lederbergove riječi “neprestano odjekuju u meni i služe kao praktično upozorenje”. Osim s Lederbergom, Kadlec je također pisao brojne knjige i članke s Randallom Larsenom, koji će kasnije angažirati doktora medicine da predaje “vojnu strategiju i operacije” na Nacionalnom ratnom koledžu, gdje je predavao i Larsenov bliski prijatelj – William C. Patrick III.
