Fraser Nelson, 29. studenoga 2022., 10:54
Jedno od obećanja Rishija Sunaka bilo je uklanjanje ‘pravne, ali štetne’ klauzule o cenzuri koju je Boris Johnson trebao donijeti putem Zakona o sigurnosti na internetu. Prije nekoliko tjedana rečeno je da je to učinio i napisao sam tekst u kojem mu čestitam. Možda sam prerano progovorio. Objavljeni Zakon zapravo bi uveo (umjesto da ukine) cenzuru pisane riječi – čime bi se okončala stoljetna britanska tradicija slobode. Mehanizam cenzure namijenjen je mlađima od 18 godina – poboljšanje izvornog, drakonskog plana. Ali to još uvijek otvara probleme za koje sumnjam da su pravilno razmotreni u Whitehallu s obzirom na pristranost među dužnosnicima koji očajnički žele provesti ovaj Zakon.
Problem s cenzurom uvijek su – uvijek – nenamjerne i nezamislive posljedice
Filmovi i časopisi već su dugo podložni dobnoj cenzuri. Namjere ovog prijedloga zakona su dobre: zaštititi djecu od neobranjivih sadržaja. Ali najveća pogreška u politici je prosuđivati plan prema njegovim namjerama, a ne prema učincima. Onog trenutka kada se uvede mehanizam cenzure za pisanu riječ, riskirate otvaranje Pandorine kutije neželjenih posljedica. Ako se vlada pretvara da je ukinula legalno-ali-štetno, možda zapravo ne razmišlja o potencijalnim učincima režima cenzure putem opunomoćenika čije samo postojanje nerado priznaje. Još gore, pretvara se da pouzdana tehnologija postoji kako bi cenzurirao sadržaj samo za djecu. Ne čini se. Dakle, kako stvari stoje, Sunakov prijedlog zakona temelji se na lažnoj premisi.
Kao najstariji tjednik na svijetu, Spectator je tijekom svog života nekoliko puta vodio kampanju za slobodu govora. Svaki put kad je naša premisa bila jednostavna: govor bi trebao biti legalan ili nezakonit, ali između toga ne bi trebalo biti ništa. Onog trenutka kada stvorite treću kategoriju – cenzuriranog govora – tada stvarate alat u kojem je posljedice teško predvidjeti ili kontrolirati. U digitalnom svijetu, gdje botovi i algoritmi za cenzuru donose desetke tisuća odluka dnevno, potencijal za neželjene posljedice eksponencijalno raste. I daleko izvan razumijevanja dužnosnika Whitehalla, pogotovo ako je politički pritisak s kojim se suočavaju procenzura i anti-Big Tech.
U slučaju revidiranog zakona o štetnosti na internetu, moramo se zapitati:
- Kako bi tehnološke tvrtke trebale razlikovati odrasle od djece?
- Ako se od njih očekuje da provjere, znači li to kraj anonimnih računa?
- Ako se od njih očekuje da nagađaju, koliko je vjerojatno da će točno pogoditi? I razlikovati 18-godišnjakinju i 19-godišnjakinju?
- Koji je rizik da odrasli budu podvrgnuti režimu cenzure namijenjenom djeci? Ako vladin slučaj počiva na moći algoritama za pogađanje dobi, gdje su dokazi njihove točnosti?
- Hoće li država zažmiriti na nastalu cenzuru? Ako internetske tvrtke moraju navesti sav sadržaj koji ciljaju, svi možemo vidjeti da se to radi kako treba. Ali ako ne postoji takva obveza, nikada nećemo znati koji je režim cenzure u funkciji.
- Koji se govor cenzurira? Vlada obećava popis, ali ga nije objavila. Hoće li se od zastupnika tražiti da glasaju za cenzuru, ali će tek kasnije reći što se cenzurira?
- Michelle Donelan, ministrica kulture, upravo je na radiju rekla da će kazne biti porazne (‘govorimo o desecima milijardi funti’) za velike tehnološke tvrtke koje prekrše klauzulu o cenzuri. S obzirom na to da takve tvrtke praktički ne zarađuju na tekućim poslovima i političkim raspravama (odbacile bi sve to da mogu jer predstavlja golemi regulatorni rizik i zanemarivu gotovinu), neće li samo dopustiti cenzorskim botovima da paraju sav sadržaj – nego riskirati ‘milijarde’ na točnosti algoritama za ciljanje dobi?
- Ako internetske tvrtke ne mogu sa sigurnošću znati dob korisnika i čekaju milijarde ako zabrljaju, sigurno će pogriješiti u uklanjanju sadržaja?
Izgledi su – iako ne znamo – da će zabranjeni popis uključivati stvari poput poticanja na samoubojstvo (što je već protuzakonito), tako da postoji manja mogućnost kolateralne štete. Ali još uvijek postoji značajan rizik od toga. Kao urednik, vidim ovo svaki dan: način na koji internetske tvrtke primjenjuju vlastite nevidljive i nove oblike cenzure, obično ciljajući na ideje manjina koje botovi prepoznaju kao sumnjive.
Problem s cenzurom su uvijek – uvijek – nenamjerne i neslućene posljedice. Blair je uveo zakone protiv govora mržnje kako bi ocrtao rasizam, ali je i sam završio pod istragom zbog navodnog nepristojnog ponašanja prema Velšanima. Dok ga je ispitivala policija Sjevernog Walesa, možda je pomislio ‘hmm: ovo je nepredviđena, nenamjerna posljedica mog zakona o govoru mržnje’. Ovo sažima problem cenzure: stvari vrlo brzo izmiču kontroli. Generacije političara zaključile su da je u tom slučaju najbolje ne cenzurirati pisanu riječ uopće: ni za djecu, ni za odrasle, ni za koga.
Ako Rishi Sunak sada namjerava ovo promijeniti i uvesti cenzuru, odveo bi nas u opasne vode. A ovaj Prijedlog zakona ne sadrži ništa, apsolutno ništa što bi moglo nadzirati cenzuru koju bi on uveo. Zakon s pravom zabranjuje više materijala uključenih u tragičnu smrt Molly Russell: tako se to radi. Neka govor bude legalan ili nezakonit. Ali tradicija ove zemlje u kojoj nema cenzure za pisanu riječ može se, čak i sada, obraniti uklanjanjem ‘legalnog, ali štetnog’ u cijelosti.
