Brkati tehnologiju s transhumanizmom je laž. Ljudi su oduvijek koristili tehnologiju koja ne mijenja njihovu evolucijsku biologiju – bilo da se radilo o tome kako naoštriti štapove u koplja ili nositi cool naočale. Tema kirurški umetnute, kalemljene i parazitske tehnologije kada nije namijenjena za medicinske svrhe je sasvim druga stvar. Sam koncept može se činiti sličnim, ali vjeruje li netko da je inertna metalna ploča u kuku isto što i mikročip ugrađen u zglob s mogućnošću da im se zabrani pristup javnim mjestima? U tome je razlika između tetovaže i bar koda.
Komentar također pretpostavlja da je uspon intenzivno integriranog, tehničkog svijeta dobra stvar. Postoji otvorena rasprava oko toga je li rudarenje privatnih podataka od strane velike tehnologije otišlo predaleko i treba li ga gurnuti unatrag kako bi se spriječilo njihovo iskorištavanje naših biometrijskih i društvenih podataka.
Članak zatim govori o medicinskim intervencijama, kao što su kohlearni implantati i protetika, nastavljajući zbrku između medicinske tehnologije i transhumanizma.
Proširena stvarnost tu ne završava [s medicinskim uređajima itd.]. Vaš telefon se može činiti kao dio vašeg tijela, ali nije stavljen operacijom. Tehnologija će postati više isprepletena s tijelom u obliku implantata, ali će se također neprimjetno integrirati s okolinom – možda ćete imati senzore u stolici, na primjer.
Idemo li prema ‘vrlom novom svijetu’? Koliko god implantati čipova zastrašujuće zvučali, oni su dio prirodne evolucije koju su nosivi uređaji nekada prošli. Slušni aparati ili naočale više ne nose stigmu. Oni su dodaci i čak se smatraju modnim artiklom.
Pronađite mi dijete koje nosi kohlearni implantat kao modni dodatak.
Čekat ću.
Umetanje implantata očito je invazivnije nego uzeti par naočala. Općenito, implantati će vjerojatno biti povezani s medicinskim stanjima. […] Moždani implantati vode nas jedan korak dalje i omogućuju nam da direktno dodirnemo ‘operativni sustav’ tijela.
Članak se zatim prebacuje s nepovezane medicinske industrije na igre i obrazovanje. Javnost, koja je uglavnom spremna na osnovnu medicinsku intervenciju, ismijava se tom skoku.
Igre su sljedeći cilj. Pitanje je hoće li i implantati slijediti sličnu evoluciju. Zdravlje? Vjerojatno. Obrazovanje i struka? Potencijalno.
Zatim se predlaže da djeca s poteškoćama u učenju mogu koristiti ove čipove za prevladavanje problema poput disleksije i tu počinjemo imati etičke probleme.
Oslanjanje na tehnologiju, umjesto na obrazovanje i širenje našeg uma, za rješavanje problema je razlog za zabrinutost. To nije ništa drugo nego odustati od podučavanja djece sricanju i umjesto toga ugraditi rječnički čip. Jesu li naučili sricati? Ne. Poput milenijalaca bez internetske veze, njihovi mozgovi sadrže manje općeg znanja od generacije koja im je prethodila.
U osnovi, ovo oslanjanje na tehnologiju čini ljude glupljima. Već vidimo primjere ove igre (i društvene posljedice) u kojima je manje invazivna tehnologija dovela do pada pismenosti, matematičkih sposobnosti, zadržavanja pamćenja i – kao posljedica toga – vještine kritičkog rasuđivanja padaju. Kad se ljudi počnu oslanjati na tehnologiju za obavljanje osnovnih mentalnih zadataka, ti se ljudski umovi ulijene. Možda je uspjelo za prvih nekoliko generacija koje su imale koristi od tradicionalnog obrazovanja i zatim koristile tehnologiju kao proširenje svoje baze znanja, ali mlađe generacije koriste tehnologiju kao zamjenu za svoj um. Oni su, prema svjetskim standardima, sve gluplji.
Osim što je ugradnja tehnologije loša ideja za naše umove, prelazimo na odlomak koji je uzrokovao slom društvenih medija i talk-showova.
Ograničenja upotrebe implantata postavit će se etičkim argumentima, a ne znanstvenim mogućnostima. Na primjer, trebate li djetetu ugraditi čip za praćenje? Postoje dobri, racionalni razlozi za to, poput sigurnosti. Biste li to zapravo učinili? Je li ovo preambiciozno? [ … ] Tehnologija je oduvijek imala potencijal transformirati društvo i poboljšati naš svakodnevni i profesionalni život. Tako je i sa tehnologijom proširene stvarnosti. To ide ruku pod ruku s evolucijom od zdravstvene zaštite do “dobre skrbi” kada se više ne radi samo o rješavanju problema s oštećenjem. Riječ je o tehnologiji koja vas podržava i poboljšava vašu ukupnu kvalitetu života.
Naravno. Racionalni argument uvijek se odnosi na sigurnost. Upravo je ‘zbog naše sigurnosti‘ u posljednje dvije godine stvorena podklasa ljudi i isključena iz društva. Sigurnost je uništila ljudska i građanska prava. Sigurnost je bila ta koja je zaslijepila društvo pred opasnošću invazivnog tehničkog svijeta.
Postavimo jedno pitanje transhumanistima na WEF-u.
Što će se dogoditi kada se pokrene digitalni identitet u stilu kineskog socijalnog kredita (projekt EEF-a koji je sada zakonski uspostavljen u većini zemalja, uključujući Australiju), a vlada odluči koristiti taj čip za praćenje građana koji nisu doprinijeli “klimatske promjene’ ili ‘globalno zdravlje’?
Koliko brzo se mikročip pretvara u zatvor?
Na kraju krajeva, definicija ropstva je biti vlasništvom moćnika. S čipom u našim rukama ili komadićima tehnologije ukalemljenim u naš mozak, više nismo neovisna stvorenja.
