Sprema li se EU izgraditi vlastiti vojni kapacitet? Zahvaljujući Njemačkoj, porota još zasijeda.
S novom vladajućom koalicijom u Njemačkoj, neki stručnjaci raspravljaju o tome sugeriraju li ambiciozni vanjskopolitički ciljevi koje je zacrtao u studenome veliki reset za međunarodnu strategiju zemlje, s implikacijama na vanjsku politiku Europske unije (EU). Pristaše povećane europske vojne integracije – posebice autonomnih vojnih kapaciteta EU – uzeli su interes nove koalicije za asertivnu vanjsku politiku, posebno protiv ruske agresije u Ukrajini, kao znak da bi vojna sila koju vodi EU jednog dana mogla biti izvediva.
No, dok su razni idealistički članovi koalicije podržavali ideju “Europske vojske” u svojim kampanjama, pristaše bi trebale ublažiti svoje nade u njezinu uspostavu. Stranke koje sačinjavaju ovu novu koaliciju sve su skrupulozno izbjegavale spominjati u svom koalicijskom paktu taj osjetljiv pojam Europske vojske, koji izaziva slike gubitka nacionalnog suvereniteta, a euroskeptici ga češće koriste nego ne. Umjesto toga, oni se odlučuju raditi na “europskom suverenitetu“. Ali to će i dalje zahtijevati europsku vojnu integraciju koja se danas nastavlja boriti s trajnim političkim, logističkim i financijskim pitanjima.
Povijest također sugerira da bi pothvat mogao biti težak, kao što je i bilo, povijesti također sugerira da bi pothvat mogao biti težak, obzirom na brojne neuspjele pokušaje formiranja autonomnih vojnih kapaciteta EU-a. Sjedinjene Države su se jednom čak borile protiv takvih napora: na primjer, kada su tadašnji britanski premijer Tony Blair i francuski predsjednik Jacques Chirac 1998. u Saint-Malu potpisali sporazum o formiranju europskih vojnih snaga, Clintonova administracija tvrdila je da će to NATO učiniti “reliktom prošlosti.” Američko protivljenje integraciji ostalo je gotovo sljedeća dva desetljeća: Trumpova je administracija 2018. godine osudila planove za vojsku EU-a. Štoviše, otpor stvaranju vojske EU-a i dalje je u zemljama srednje i istočne Europe kao što su Poljska i Latvija, budući da su se te novije zemlje članice NATO-a i EU-a bojale da bi bilo kakve vojne strukture EU-a mogle zamijeniti postojeće institucije NATO-a i smanjiti američku vojnu prisutnost u regiji.
Vjerojatno je da je ova priča o neuspjelim pokušajima potaknula francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, a kasnije i njemačku kancelarku Angelu Merkel, da izbjegnu konkretna obećanja kada su izrazili potporu teorijskoj budućoj vojnoj sposobnosti EU-a 2018.godine. Čak ni Francusko-njemački ugovor iz Aachena iz 2019., koji je Merkel pozdravila kao korak prema vojsci EU-a, nije uključivao nikakve eksplicitne korake za formiranje vojske EU-a. Danas su stranački čelnici Njemačke nove “koalicije semafora” svjesni ove povijesti i možda su zato ublažili svoju retoriku o vojnoj integraciji tijekom koalicijskih pregovora.
Svojom predanošću jačanju europskog suvereniteta, nova njemačka vlada može uspješno ojačati međunarodnu potporu postojećim europskim programima vojne integracije. Te inicijative uključuju program Kontinuirane strukturirane suradnje EU-a (PESCO), koji ima za cilj poboljšati koordinaciju nabave vojne opreme u EU-u i integrirati opskrbne lance vojnih proizvoda, kao i Okvirni koncept nacija NATO-a. Ali oni nisu namijenjeni izravnom doprinosu formiranju vojske EU-a, niti postoji inicijativa za vojnu integraciju s jasnim dugoročnim ciljem formiranja oružanih snaga EU-a.
Ni njihova provedba nije bila laka. PESCO se posebno suočio s ozbiljnim i ponavljajućim kašnjenjima uzrokovanim preprekama poput pandemije. Osim toga, projekti PESCO ovisi o sredstvima iz više izvora, uključujući Europski obrambeni fond (EDF), koji je pokrenut u srpnju, EU i nacionalni izvori; ali ni do srpnja dvadeset projekata PESCO još uvijek nije dobilo financiranje iz nacionalnih izvora. U međuvremenu, EDF također financira razvoj zajedničke vojne opreme za oružane snage zemalja članica EU, ali koristi od tog financiranja pojavit će se tek za nekoliko godina, s obzirom na to koliko je vremena potrebno za poboljšanje proizvodnje vojne opreme. Vojna integracija velikih razmjera trebala bi riješiti ove duboke logističke nedostatke s kojima se već suočavaju mali programi, kao što je PESCO.
