Crkva je izgubila sav moralni autoritet
Napisao: DAMIAN THOMPSON, 13. ožujka 2023.
Na današnji dan prije deset godina, u srijedu poslijepodne, 13. ožujka 2013., 115 kardinala-elektora Katoličke crkve jedan za drugim pristupilo je stolu u Sikstinskoj kapeli kako bi položili presavijene glasačke listiće, široke samo jedan centimetar, u srebrnu urnu. Svaki je nosio ime kardinala za kojeg su željeli da naslijedi papu Benedikta XVI., koji ih je zaprepastio svojom ostavkom nešto više od mjesec dana ranije. Bilo je to anonimno glasovanje, naravno, ali samo da budemo sigurni, kardinali su dobili upute da prikriju svoj rukopis.
Bilo je to peto glasanje od utorka navečer, a znalo se da će biti i posljednje. Nakon tog prvog glasanja uslijedilo je iznenađenje kada je miljenik kladioničara, znanstveni, ali energični kardinal Angelo Scola iz Milana, dobio 30 glasova umjesto predviđenih 40. Drugoplasirani, s 26 glasova, bio je kardinal koji je došao drugi nakon Josepha Ratzingera 2005., Jorge Mario Bergoglio iz Buenos Airesa.
Većina komentatora otpisala je Bergoglia jer je imao 76 godina. Ali, od svih kandidata, on se činio najodlučnijim da raščisti prljavštinu u Vatikanu. Godinu dana prije, batler Benedikta XVI. objavio je dokumente koji otkrivaju ucjenjivanje visokih svećenika u industrijskim razmjerima s apetitom za gay seks zabave i pranje novca. Stari papa nije bio osobno upleten, ali očito nije imao pojma što učiniti u vezi s tim. Kad je objavio da u 85. godini života više nema snage za obavljanje posla, malo je kardinala sumnjalo da su za to krivi takozvani “Vatileaks”. Isto tako, nitko nije sumnjao da se Bergoglio — koji je prije nego što je postao isusovački svećenik — bio izbacivač u noćnom klubu — veseli što će se međusobno sukobiti.
U utorak navečer i srijedu ujutro počela je trgovina glasovima, koja se odvijala istiha tijekom pauza za obrok i odmora u Domus Sancta Marthae, mješavini hotela s pet zvjezdica i zatvora u kojem su kardinali zatvoreni između glasovanja. Do četvrtog glasanja argentinski isusovac bio je nezaustavljiv. Peto glasanje bilo je samo prilika da što više kardinala glasa za pobjednika.
Kad je bilo gotovo, 90 od 115 podržalo je Bergoglia. Bijeli dim se zaviorio, a zvona Svetog Petra su zazvonila kako bi potvrdila izbor (nedavna inovacija, za slučaj da Vatikan sklon nesrećama greškom pusti crni dim). Novi papa, koji je odabrao ime Franjo prema srednjovjekovnom svecu koji je prigrlio krajnje siromaštvo, došetao je do balkona Svetog Petra bez tradicionalne raskošno izvezene štole. Njegov razoružavajući način natjerao je publiku u ekstazu navijanja. Sljedećeg jutra, Francis se pojavio na šalteru Domusa da osobno plati svoj račun. Nazvao je svog prodavača novina u Buenos Airesu i rekao mu da prestane dostavljati novine. Mediji su bili očarani ovim lažno skromnim trikovima.
I tako je počelo jedno od najmračnijih desetljeća u 2000 godina dugoj povijesti Katoličke crkve. Kardinali su bili namagarčeni. Izabrali su čovjeka o kojem su malo znali: razdornog i intelektualno lijenog klerikalnog političara.
Ali to nije najgore. Istina, neoprostivo prešućena od strane glavnih medija koji se oslanjaju na papine saveznike u “komentarima” Vatikanskih poslova, jest da je sam Franjo, i prije i nakon svog izbora, osnažio i branio grabežljivo svećenstvo i njihove pomagače.
U to vrijeme nitko nije obraćao pozornost, ali jedan od kardinala koji se pridružio “skromnom” novom papi na balkonu prije 10 godina bio je pokojni Godfried Danneels , bivši nadbiskup Mechelen-Brusselsa. Godine 2010., nedugo nakon što je vrlo liberalni Danneels otišao u mirovinu, biskup Roger Vangheluwe iz Brugesa priznao je svom bivšem šefu da je seksualno zlostavljao vlastitog nećaka. Kardinal Danneels susreo se sa žrtvom i, nesvjestan da je sniman, rekao mu je da šuti o zlostavljanju dok otkriće ne izazove manje neugodnosti. Policija je ispitivala Daneelsa o pokušaju zataškavanja i izvršila raciju u njegovim uredima. Snimka je objavljena, a Danneelsa – koji je nekoć gajio ambicije da postane papa – belgijski medij koji mu se nekoć divio raskomadao ga je na komade.
Što je onda radio na balkonu s Franjom? I zašto je 2015. Papa pozvao Danneelsa, krivog za pokušaj prikrivanja incestuoznog zlostavljanja maloljetnika, na vatikansku sinodu o obitelji, od svih tema? Pitao sam pokojnog kardinala Georgea Pella, koji je u to vrijeme bio zadužen za reformu vatikanskih financija. “Da mu zahvalim na glasovima”, odgovorio je Pell. Danneels je bio član takozvane St Gallen mafije starijih liberalnih kardinala koji su lobirali za Bergoglia 2005. i 20213. Barem u Pellovu umu, rehabilitacija mu je bila nagrada.
Razmotrite, također, slučaj Theodorea McCarricka, umirovljenog nadbiskupa Washingtona, koji je zavrtao ruke za Bergoglia. U Rimu i Biskupskoj konferenciji SAD-a bila je javna tajna da je “ujak Ted” volio zavoditi sjemeništarce. Kad je Benedikt XVI. to otkrio, protjerao ga je u život molitve i pokajanja. Čim je Franjo izabran, McCarrick se ponovno našao u naklonosti, putujući svijetom kao Papin neslužbeni izaslanik i prikupljač sredstava. Naposljetku je New York Times otkrio da je McCarrick optužen za zlostavljanje djece, u kojem trenutku Franjo nije imao izbora nego lišiti ga titule kardinala. Ali to se trebalo dogoditi godinama ranije s obzirom na to da je Franji, kad je postao papa, rečeno da Vatikan ima debeo dosje o McCarrickovim seksualnim aktivnostima.
Jedno od Franjinih prvih djela kao pape bilo je postavljanje njegovog prijatelja fra Gustava Zanchette za biskupa Orána u sjevernoj Argentini unatoč tvrdnjama da je bio korumpiran. Godine 2017., sa samo 53 godine, Zanchetta je dao ostavku iz “zdravstvenih razloga”. Zapravo, Vatikanska Nuncijatura u Buenos Airesu izvijestila je o navodnom zlostavljanju; 2015.godine na njegovom su telefonu pronađene grafičke slike homoseksualnog seksa njega sa “mladićima” koji su navodno su pokazane papi. (Zanchetta je tvrdio da su podmetnuti.) Bilo je mnogo optužbi za zlouporabu sredstava, što je dovelo do racije policije Orana u njegovom bivšem uredu.
A što je Francis učinio nakon što je Zanchetta dao ostavku? Za njega je stvorio poseban posao u Vatikanu na “procjeni” imovine Svete Stolice. Vjerojatno bi ga [posao] još imao da 2022. godine u Argentini nije osuđen na četiri i pol godine zatvora zbog seksualnog napada na dvoje sjemeništaraca dok je bio biskup Orána.
Pojavljuje se obrazac. Kao nadbiskup Buenos Airesa, kardinal Bergoglio naručio je izvješće kojim se pokušavao osloboditi fra Julia Grassi, koji je bio u zatvoru zbog zlostavljanja štićenika njegovih domova za djecu s ulice, Sretna djeca. Kao papa, Franjo je pred kamerama zanijekao da je sponzorirao tajni dokument vrijedan milijun funti. Nažalost, nosi njegovo ime. Na njegovu sreću, niti jedan veliki medij na engleskom jeziku nije posvetio značajna sredstva istraživanju njegovog dosijea u zaštiti zlostavljača. Obični biskup koji je činio takve stvari gotovo bi sigurno bio natjeran na ostavku. Ali nitko se ne može prisiliti na ostavku na Svetu Stolicu; doista, svaka prisilna ostavka pape automatski je nevaljana.
Niz sramotnih epizoda postavlja pitanje Je li Bergoglio trebao biti dopušten da postane svećenik malog grada, a kamoli duhovni vođa više od milijardu ljudi.
Godine 2018. Vatikan je potpisao sporazum s Pekingom koji je predsjedniku Xi Jinpingu dao ovlast imenovanja službenih katoličkih biskupa. Kao rezultat toga, vjerni katolici su satjerani u takozvane “mise” u kojima štovanje Kineske komunističke partije ima prednost nad štovanjem Boga.
Lord Alton od Liverpoola, katolički borac za ljudska prava, opisao je pakt na Twitteru kao “u najboljem slučaju naivnu, a u najgorem grubu izdaju”.
Kardinal Joseph Zen, bivši biskup Hong Konga, bio je toliko šokiran da je 2020.otišao u Rim kako bi zatražio od pape da imenuje biskupa u Hong Kongu koji će se suprotstaviti kineskim ilegalnim pokušajima da provincijama nametne svoj lažni katoličanstvo. 88-godišnji Zen zatražio je samo pola sata nasamo s Papom. Franjo ga je odbio vidjeti. Štoviše, nikada nije osudio genocidnu kampanju svojih kineskih saveznika protiv ujgurskih muslimana, koja uključuje prisiljavanje njihovih žena na pobačaj.
Čini se da u međuvremenu u Sjedinjenim Državama Franjo ima politiku vrijeđanja ortodoksnih katolika dodjeljivanjem kardinalskih šešira samo biskupima s liberalnim stavovima koji izazivaju podjele. Prošle je godine, na primjer, proglasio biskupa Roberta McElroya iz San Diega kardinalom, opet odbivši odati počast nadbiskupu Joséu Gomezu iz Los Angelesa, teološki konzervativnoj, ali politički neutralnoj osobi koja je imala drskosti skrenuti pozornost na fanatičnu podršku Joea Bidena pobačaju na dan svoje inauguracije.
McElroyevo uzdizanje u kolegij kardinala bilo je posebno provokativno. 2018.godine kardinal Donald Wuerl iz Washingtona bio je prisiljen dati ostavku kad je njegovo svećenstvo odbilo vjerovati njegovoj tvrdnji da ne zna ništa o seksualnim aktivnostima svog prethodnika Theodora Mccarricka. Francis je planirao zamijeniti Wuerla McElroyjem, koji je također bio McCarrickov štićenik, ali takav bi potez potaknuo otvorenu pobunu u Washingtonu. Otuda ogromna i neviđena utješna nagrada davanjem crvenog šešira biskupu San Diega, koji je McElroyu omogućio da se pridruži Josephu Tobinu, nadbiskupu Newarka, i Kevinu Farrellu, prefektu dikasterije za laike, obitelj i život, u klubu kardinala koje je imenovao Franjo, a koji su nekoć bili bliski McCarricku.
Zanimljivo, iako je McCarrick nekoć bio notorno predatorski nadbiskup Newarka, njegov nasljednik kardinal Tobin rekao je da ne vjeruje nijednoj od priča o njemu – sve dok istina ne izađe na vidjelo. Kardinal Farrell bio je McCarrickov pomoćnik u Washingtonu, dijelio je s njim stan, ali nikad ništa nije posumnjao. Budući kardinal McElroy je u međuvremenu bio obaviješten od strane pokojnog stručnjaka za svećeničko zlostavljanje Richarda Sipe 2016. da je McCarrick bio serijski zlostavljač. Nije ništa poduzeo. I, da pojasnimo, ova tri kardinala – Farrell, Tobin i McElroy – ključni su saveznici Franje “reformatora”.
Međutim, postoji šansa da će Francis požaliti zbog uspona Bob McElroya. Najveća Papina glavobolja trenutno je njegov ljubimac projekt, apsurdno naslovljen “Sinoda o koncilijarnosti”, kojom je Franjo namjeravao potajno gurnuti Crkvu u liberalnom smjeru. Umjesto toga, dogodilo se da je ultraliberalna Njemačka crkva postala potpuno protestantska prema Franji, koristeći ono što naziva “sinodalnim putem” da bi se razvila u verziju engleske crkve. Prošlog je tjedna izglasano dopuštanje homoseksualnih blagoslova u crkvi.
U međuvremenu, McElroy je preuzeo veliki rizik, pozivajući na “radikalnu inkluziju” LGBT parova koja bi im omogućila primanje Svete pričesti, potez koji Franjo ne podržava. To je izazvalo biskupa Thomasa Paprockija iz Springfielda, Illinois, da optuži najnovijeg američkog kardinala za herezu. Čak su i Papine najvatrenije pristaše zabrinute. Ako se Katolička crkva u Sjedinjenim Državama, Njemačkoj i drugim liberalnim europskim zemljama raspadne na kaotičan način, poput sada ugašene anglikanske zajednice, tada bi povijest krivila papu Franju – ne nužno za sijanje sjemena sekularizacije, već za njegovo teološki nesuvislo blaćenje Petrovog prijestolja.
A nisam ni spomenuo latinsku misu. Franjino potiskivanje ove drevne liturgije gubi prijatelje čak i među liberalnim biskupima, koji su sada prisiljeni provoditi lov na vještice u ime Papinog razbojničkog šefa liturgije, Arthura Roche, još jedan krajnje neprikladan dobitnik crvenog šešira.
Dopustite mi da vas ostavim s ovim odvratnim paradoksom. Ranije ovog mjeseca, Papin prijatelj isusovac otac Mark Rupnik, poznati slikar mozaika, smio je javno slaviti misu. U međuvremenu, tvrdnje da je groteskno zlostavljao žene nisu u potpunosti istražene jer Francis odbija ukinuti relevantni statut zastare.
Istodobno su vjerni svećenici protjerani iz crkava u kojima su služili tradicionalne mise i sada su prisiljeni to činiti u crkvenim dvoranama i podrumima. Oni predstavljaju jedinu zajednicu katolika koja raste u 21. stoljeću, a Papa ih doslovno tjera u ilegalu. Deset godina nakon tog katastrofalnog glasovanja u Sikstinskoj kapeli, došli smo do trenutka krajnje krize u životu Crkve.
Franjo jača kontrolu nad vatikanskom mašinerijom, a ne planira se povući. Novi papa bi bio dobar – prije nekoliko godina. Sada mislim da je prekasno. Crkva možda nikada neće povratiti svoj moralni autoritet.
Izvor: Unherd
