Povijest zdravstvene tiranije: Codex Alimentarius, 1. dio
Izvadak iz Codex Alimentariusa — Kraj zdravstvene slobode
Suprotno uvriježenom mišljenju, Codex Alimentarius nije ni zakon ni politika. To je zapravo funkcionalno tijelo, Komisija, koju su osnovali Organizacija za hranu i poljoprivredu i Svjetska zdravstvena organizacija pod vodstvom Ujedinjenih naroda. Zbunjenost u tom pogledu uglavnom je uzrokovana izjavama mnogih kritičara koji govore o “implementaciji” Codexa Alimentariusa kao da je to zakon koji čeka da stupi na snagu. Točnija fraza bila bi “provedba smjernica Codexa Alimentariusa”, jer bi to adekvatnije opisalo situaciju.
Codex je samo još jedan alat u škrinji elitne skupine pojedinaca čiji je cilj stvoriti jednu svjetsku vladu u kojoj imaju potpunu kontrolu. Moć nad opskrbom hranom neophodna je kako bi se to postiglo. Kao što će biti riječi kasnije, Codex Alimentarius će se “implementirati” kad god se uspostave smjernice i nacionalne vlade počnu uređivati svoje domaće zakone u skladu sa standardima koje je postavila organizacija.
Postojanje Codexa Alimentariusa kao tijela za donošenje politika vuče korijene više od stotinu godina. Sam naziv, Codex Alimentarius, na latinskom znači “kod hrane”[1] i izravno potječe od Codex Alimentarius Austriacus, skupa standarda i opisa raznih namirnica u Austro-Ugarskom Carstvu između 1897. i 1911..[2] ] Ovaj skup standarda bio je zamisao i prehrambene industrije i akademske zajednice, a sudovi su ga koristili kako bi odredili identitet hrane na zakonit način.
Čak i davne 1897. godine, nacije su bile tjerane prema usklađivanju nacionalnih zakona u međunarodni skup standarda koji bi smanjio “prepreke trgovini” stvorene razlikama u nacionalnim zakonima.[3] Kako je Codex Alimentarius Austriacus dobivao na snazi na svom lokaliziranom području, ideja o jedinstvenom skupu standarda za cijelu Europu također je počela uzimati maha. Od 1954. do 1958. Austrija je uspješno radila na stvaranju Codex Alimentarius Europaeus (europski Codex Alimentarius). Gotovo odmah je FAO (Organizacija za hranu i poljoprivredu) pod vodstvom UN-a krenuo u akciju kada je Regionalna konferencija FAO-a za Europu izrazila želju za globalnim međunarodnim skupom standarda za hranu.
Već sljedeće godine Codex Alimentarius Europeaus donio je rezoluciju da njegov rad na prehrambenim standardima preuzme FAO. Godine 1961. WHO, Codex Alimentarius Europaeus, Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) i FAO konferencija odlučili su stvoriti međunarodni program standarda hrane poznat kao Codex Alimentarius.[4] Godine 1963., kao rezultat rezolucija koje su ove organizacije donijele dvije godine ranije, službeno je stvoren Codex Alimentarius.[5]
Iako je nastao pod pokroviteljstvom FAO-a i WHO-a, postoje neke kontroverze u vezi s pojedincima koji su možda ili ne moraju sudjelovati u uspostavi Codexa. Mnoge anti – Kodeks organizacije tvrdile su da su nacistički ratni zločinci, posebno Fritz Ter Meer[6] i Hermann Schmitz[7], bili glavni arhitekti organizacije. Budući da su mnoge od ovih tvrdnji iznesene samo s neizravnim dokazima ili bez ikakvih dokaza, netko bi mogao doći u iskušenje zanemariti ih na prvi pogled. Međutim, kako tvrdnje dobivaju sve više pristaša, Codex ih je pokušao opovrgnuti. U odjeljku s često postavljanim pitanjima, Codex odgovara na pitanje: “Je li istina da je Codex stvorio bivši ratni zločinac kako bi kontrolirao opskrbu hranom u svijetu?”[8] Zatim nastavlja odgovarati na optužbe navodeći:
Ne. To je lažna tvrdnja. Samo trebate upisati riječi “Codex Alimentarius” u bilo koju tražilicu i pronaći ćete puno ovih glasina o Codexu. Obično ljudi koji ih šire neće dati nikakav dokaz, ali će od vas tražiti da pošaljete donacije ili da potpišete peticiju protiv Codexa.
Istinite informacije o Codexu nalaze se na internetu – od nas se nema što skrivati – mi smo javna ustanova koja radi javno za javnost – veseli nas ako ljudi žele saznati više o našem radu i postaviti pitanja. U svakoj zemlji članici postoji službena kontaktna točka Codexa koja će rado odgovoriti na vaša pitanja o Codexu.[9]
Ali, kao što se može vidjeti iz gornje izjave, Codexov odgovor daje vrlo malo odgovora na ovo pitanje osim jednostavnog neslaganja s njim. Iako je istina da mnogi pojedinci koji iznose ovu tvrdnju pružaju malo dokaza za to, prezentiranje informacija ne mora nužno negirati njihovu istinitost. Zapravo, Codex nudi vlastitu web stranicu kao izvor točnih informacija o organizaciji; ipak, izvan odjeljka FAQ, ne može se pronaći ništa što je relevantno za optužbe o “ratnim zločincima”. Nadalje, codexalimentarius.net web stranica je praktički nedešifrirana, gotovo do te mjere da je potpuno beskorisna. Na kraju, ovaj odgovor otvara više pitanja nego što daje odgovora. To je zato što bi Codex, da je htio, mogao zaustaviti te glasine jednostavnim objavljivanjem popisa pojedinaca i organizacija koje su financirale ili imale važnu ulogu u njegovom stvaranju. Međutim, ne radi ništa od toga. Osim spominjanja FAO-a i WHO-a, potpuno smo nesvjesni tko ili koliko je drugih pojedinaca i organizacija sudjelovalo u stvaranju Codexa Alimentariusa.
Tvrdnje “ratnih zločinaca” usredotočene su na kemijski konglomerat poznat kao IG Farben. IG Farben se sastojao od nekoliko njemačkih kemijskih tvrtki uključujući BASF, Bayer, Hoechst i AGFA, [10] koje su se spojile. To je u biti bilo proizvodno krilo Trećeg Reicha i bio je motor iza nacističkog ratnog stroja. Tvrtka je osigurala veliku većinu eksploziva i sintetičkog benzina koji se koristio za vojno osvajanje i ubojstvo milijuna. Također je proizvodio sada zloglasni plin Zyklon-B koji se koristio u plinskim komorama. I ne samo to, nego je utjecao i na provođenje eksperimenata na žrtvama koncentracijskih logora. Doista, žrtve logora često su kupovane izravno po nalogu tvrtke za izričite svrhe testiranja od strane nekoliko različitih ogranaka tvrtke, posebice Bayera i Hoechsta.
