Kako biosigurnost omogućuje digitalni neofeudalizam
Pepe Escobar 
15. svibnja 2020
Talijanski veliki mislilac Giorgio Agamben bio je na čelu kontroverznog istraživanja – koja bi nova paradigma mogla proizaći iz naše trenutne nevolje izazvane pandemijom.
Nedavno je skrenuo pozornost na izvanrednu knjigu objavljenu prije sedam godina u kojoj je već sve izneseno.
U Tempetes Microbiennes , Patrick Zylberman, profesor povijesti zdravlja u Parizu, detaljno je opisao složeni proces kroz koji se zdravstvena sigurnost, do sada na marginama političkih strategija, ušuljala u središte pozornice ranih 2000-ih. WHO je već postavio presedan 2005., upozorivši na “50 milijuna smrti” diljem svijeta uzrokovanih nadolazećom svinjskom gripom. U najgorem scenariju predviđenom za pandemiju, Zylberman je predvidio da će se “sanitarni teror” koristiti kao instrument upravljanja.
Taj najgori mogući scenarij preinačen je dok razgovaramo. Ideja općeg obveznog zatvaranja nije opravdana nikakvim medicinskim opravdanjem ili vodećim epidemiološkim istraživanjem kada je u pitanju borba protiv pandemije. Ipak, to je bilo uvriježeno kao hegemonistička politika – s neizbježnom posljedicom nebrojenih masa koje su utonule u nezaposlenost. Sve to temeljeno na neuspjelim, suludim matematičkim modelima tipa Imperial College, nametnutim od strane moćnih grupa za pritisak u rasponu od Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) do Münchenske sigurnosne konferencije.
Uključite dr. Richarda Hatchetta, bivšeg člana Vijeća za nacionalnu sigurnost tijekom prve administracije Busha Jr., koji je već davne 2001. preporučivao obvezno zatvaranje cijele populacije. Hatchett sada upravlja Koalicijom za inovacije pripravnosti za epidemiju (CEPI), vrlo moćan entitet koji koordinira globalna ulaganja u cjepiva i vrlo je ugodan s Big Pharmom. CEPI je zamisao WEF-a u suradnji sa Zakladom Billa i Melinde Gates.
Ono što je ključno, Hatchett smatra borbu protiv Covid-19 “ratom” . Terminologija – koju su usvojili svi od predsjednika Trumpa do predsjednika Macrona – odaje igru. Podsjeća na – što drugo – globalni rat protiv terorizma (GWOT), kako je svečano najavio u rujnu 2001. sam Donald “Known Unknowns” Rumsfeld.
Rumsfeld je, što je najvažnije, bio predsjednik biotehnološkog diva Gilead. Nakon 11. rujna, u Pentagonu se zauzeo ciljem da zamagli razliku između civila i vojske kada je u pitanju GWOT. Tada je konceptualizirano “generalizirano obvezno zatvaranje”, s Hatchettom među ključnim igračima.
Koliko god ovo bio militarizirani koncept spin-offa Big Pharme, nije imao nikakve veze s javnim zdravstvom. Ono što je bilo važno bila je militarizacija američkog društva koju je trebalo usvojiti kao odgovor na bioteror – u to vrijeme automatski pripisan bijednoj, tehnološki lišenoj Al-Qaidi.
Trenutna verzija ovog projekta – mi smo u “ratu” i svaki civil mora ostati kod kuće – ima oblik onoga što je Aleksandar Dugin definirao kao medicinsko-vojnu diktaturu.
Hatchett je u velikoj mjeri dio grupe, uz sveprisutnog Anthonyja Faucija, ravnatelja Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti (NIAID), vrlo bliskog WHO-u, WEF-u i Zakladi Billa i Melinde Gates, te Roberta Redfielda, direktora Američki ogranak Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC).
Daljnje aplikacije ugrađene u projekt uključivat će sveobuhvatni digitalni nadzor, koji se prodaje kao nadzor zdravlja. U sadašnjem narativu već je implementirana neprestana demonizacija Kine, “krive” za sve stvari povezane s Covid-19. To je naslijeđeno iz još jedne provjerene ratne igre – sheme Red Dawn .
Pokaži mi svoju krhkost
Agamben je zaokružio krug: nije da građani diljem Zapada imaju pravo na zdravstvenu sigurnost; sada su zakonski prisiljeni (kurziv moj) biti zdravi. To je, ukratko, ono što je biološka sigurnost.
Stoga nije ni čudo da je biološka sigurnost ultraučinkovita paradigma upravljanja. Građanima je to ugurano u grlo bez ikakve političke rasprave. A prisila, piše Agamben, ubija “svaku političku aktivnost i svaki društveni odnos kao najveći primjer građanskog sudjelovanja.”
Ono što već doživljavamo je socijalno distanciranje kao politički model (kurziv moj) – s digitalnom matricom koja zamjenjuje ljudsku interakciju, koja će se po definiciji od sada smatrati fundamentalno sumnjivom i politički „zaraznom“.
Agamben mora biti užasnut ovim “konceptom sudbine ljudskog društva koji je u mnogim aspektima, čini se, posudio od religija u zalasku apokaliptičnu ideju o kraju svijeta”. Ekonomija je već zamijenila politiku – kao i u svemu što je podvrgnuto diktatu financijskog kapitalizma. Sada je gospodarstvo apsorbirano “novom paradigmom biosigurnosti kojoj se svaki drugi imperativ mora žrtvovati.”
Kako se boriti protiv toga? Dostupno je konceptualno oružje, kao što su tečajevi o biopolitici koje je predavao Michel Foucault na College de France između 1972. i 1984. Sada ih se može konzultirati putem decentralizirane platforme koju je uspostavio kolektiv koji se ljupko opisuje kao “rakovi” , koji “napredovati bočno”: koncept koji je opravdan velikom majstoru rizomatike Gillesu Deleuzeu.
Koncept Antifragile Nassima Taleba također je od velike pomoći. Kako objašnjava, “Antifragile je protuotrov za Black Swans.” Pa, Covid-19 bio je svojevrsni Crni labud: nakon svega, elite koje su odlučivale znale su da nešto poput toga neizbježno dolazi – čak i dok su niži zapadni političari, posebno, uhvaćeni potpuno nespremni.
Antifragile tvrdi da zbog straha (koji je sada vrlo prisutan) ili “žeđi za redom” (prirodne za svaku političku moć) “neki ljudski sustavi, ometanjem nevidljive ili ne tako vidljive logike stvari, teže biti izloženi šteti od Crnih labudova i gotovo nikada ne dobivaju nikakvu korist. Dobivate pseudored kada tražite red; mjeru reda i kontrole dobivate tek kada prigrlite nasumičnost.”
Zaključak je da „u svijetu crnog labuda optimizacija nije moguća. Najbolje što možete postići je smanjenje krhkosti i veća robusnost.”
Za sada nema dokaza da će “smanjenje krhkosti” u sadašnjem svjetskom sustavu nužno voditi prema “većoj robusnosti”. Sustav se nikada nije pokazao tako krhkim. Ono što imamo je mnoštvo pokazatelja da se kolaps sustava prepravlja, vrtoglavom brzinom, kao digitalni neofeudalizam.
Izgubljen u biopolitičkoj karanteni
Byung-Chul Han, južnokorejski filozof koji predaje u Berlinu, pokušao je sve izložiti. Problem je što je on previše talac idealizirane vizije zapadnog liberalizma.
Byung-Chul Han je u pravu kada primjećuje da se Azija borila protiv Covid-19 strogošću i disciplinom nezamislivom na Zapadu – nešto što sam pomno pratio. Ali onda se poziva na kineski sustav društvenog kreditiranja kako bi krenuo u napad na kinesko društvo digitalne discipline. Sustav neupitno omogućuje biopolitički nadzor. Ali sve je u nijansama.
Sustav društvenih kredita je poput formule “socijalizam s kineskim karakteristikama”; hibrid koji je učinkovit samo kada odgovara na složene specifičnosti Kine.
Labirint nadzornih kamera za prepoznavanje lica; nepostojanje ograničenja podataka koji se razmjenjuju između pružatelja internetskih usluga i središnje vlasti; QR kod koji govori jeste li “crveni” ili “zeleni” u smislu infekcije; svi su ti instrumenti primijenjeni – uspješno – u Kini za dobrobit javnog zdravlja.
Byung-Chul Han je prisiljen priznati da se to ne događa samo u Kini; Južna Koreja – demokracija zapadnog tipa – čak razmatra da ljudi u karanteni trebaju nositi digitalnu narukvicu. Ako govorimo o različitim azijskim modelima koji se koriste u borbi protiv Covida-19, nijanse su norma.
Širomazijski kolektivistički duh i disciplina – posebno u društvima pod konfucijanističkim utjecajem – funkcioniraju bez obzira na politički sustav. Barem Byung-Chul Han priznaje, “sve ove azijske posebnosti su sustavne prednosti za suzbijanje epidemije.”
Poanta nije u tome da azijsko disciplinirano društvo treba promatrati kao model za Zapad. Već živimo u digitalnom globalnom panoptikumu (gdje je Foucault kad ga trebamo?) Budnost društvenih mreža – i cenzura – koju su postavili divovi iz Silicijske doline već je internalizirana. Svim našim podacima kao građana se trguje i trenutačno plasiraju na tržište za privatni profit. Dakle da; digitalni neofeudalizam bio je na snazi i prije Covid-19.
Nazovite to turbo-neoliberalizmom nadzora. Gdje nema ugrađene “slobode”, a sve se postiže dobrovoljnim služenjem.
Biopolitički nadzor samo je daljnji sloj, posljednja granica, jer sada, kako nas je Foucault učio, ova paradigma kontrolira naša vlastita tijela. “Liberalizam” se odavno sveo na ubojstvo na cesti. Nije stvar u tome da bi Kina mogla biti uzor Zapadu. Poanta je u tome da smo možda bili postavljeni za beskrajnu biopolitičku karantenu, a da to nismo ni primijetili.
