Uzmimo Alberta Giubilinija i Francescu Minervu, dvoje bioetičara koji rade u Australiji, koji su 2012. u časopisu Journal of Medical Ethics, objavili članak pod naslovom “Pobačaj nakon rođenja: zašto bi dijete trebalo živjeti?” U ovom radu izričito brane praksu čedomorstva iz moralnih razloga, tvrdeći da je “moralni status dojenčeta jednak statusu fetusa”, pa bi stoga”isti razlozi koji opravdavaju pobačaj trebali opravdati i ubojstvo potencijalne osobe dok je u fazi novorođenčeta”. Kako ih ne bi zamijenili za ponavljanje istog starog argumenta o ubojstvu teško oštećenih novorođenčadi koji su bioetičari iznosili desetljećima, oprezno dodaju da njihov prijedlog uključuje “slučajeve u kojima novorođenče ima potencijal za (barem) prihvatljiv život, ali dobrobit obitelji je ugrožena.”
Međutim, za razliku od mnogih drugih znanstvenih radova na tu temu, ovaj je prihvaćen i široko rasprostranjen u popularnom tisku, čak su i etablirani mediji poput The Guardian inzistirali na tome da je “Čedomorstvo odvratno”. Taj osjećaj vas ne čini Glennom Beckom.”
Naizgled zatečeni snažnom reakcijom na znanstveni članak o moralnoj dopuštenosti ubijanja dojenčadi, autori članka odgovorili su optužujući širu javnost da je prevelika neznalica da bi razumjela složene argumente iznesene u visoko akademskom području bioetike:
Kad smo odlučili napisati ovaj članak o pobačaju nakon porođaja, nismo imali pojma da će naš članak potaknuti tako žestoku raspravu.
“Zašto ne? Trebali ste znati!” ljudi stalno ponavljaju svugdje na Internetu. Odgovor je vrlo jednostavan: članak su trebali pročitati drugi kolege bioetičari koji su već bili upoznati s ovom temom i našim argumentima. Doista, kako objašnjava profesor Savulescu u svom editorijalu, ova rasprava traje već 40 godina.
Što god drugo rekli o odgovoru istraživača, to nije bila nepoštena obrana njihovog rada. Julian Savulescu, urednik časopisa “The Journal of Medical Ethics” koji je objavio članak, istaknuo je u svojoj obrani publikacije da znanstvena rasprava o tome kada je prihvatljivo ubiti bebe datira barem iz 1960 – ih, kada je Francis Crick jedan od otkrivača strukture DNK i priznati eugeničar koji je predložio da vlade obeshrabre razmnožavanja siromašnih i nepoželjnih zahtijevajući od vlade izdavanje dozvole za privilegiju imanja djeteta, predložio je da djeca smiju živjeti samo ako, utvrđeno je da ispunjavaju određene genetske kriterije.
Doista, stranice časopisa o medicinskoj etici ispunjene su upravo takvim raspravama. Iz članka Dan Brocka “Dobrovoljna aktivna eutanazija” objavljenog u izvješću Centra Hastings iz 1992. godine, na članak Johna Hardviga iz 1997., na stranicama izvješća Centra Hastings s pitanjem “Postoji li dužnost umrijeti?” Na izjavu zamjenice ravnatelja Hastings Centra, Nance Berlinger, iz 2008.godine da “dopuštanje roditeljima da prakticiraju prigovor savjesti odbijanjem cijepljenja svoje djece zabrinjava na više načina”, ovi profesori etike koji rade u dosad nepoznatom i neotkrivenom kutku akademske zajednice sve veći i veći učinak imaju politike koje doslovno znače razliku između života i smrti za ljude širom svijeta.
U svom proročkom članku iz 1988.godine, “Povratak eugenike“, Richard J. Neuhaus je primijetio:
„Tisuće medicinskih etičara i bioetičara, kako ih nazivaju, profesionalno usmjeravaju ono nezamislivo na njegovom putu kroz spor, a na putu da postane opravdano, dok se konačno ne utvrdi kao besprijekorno. Onima koji se na tom putu predugo zaustave da bi razmišljali o zabrinjavajućim pitanjima, vjerojatno će se reći da je “profesija već prošla ovu fazu”. No, istina je da profesija obično puše i puše kako bi uhvatila korak sa onim što se već radi bez njezinog moralnog blagoslova.”
Doista, bioetičari, općenito govoreći, nisu kvalificirani liječnici, istraživači ili medicinski stručnjaci. Kao znanstvenici, prisiljeni su prihvatiti riječi liječnika i istraživača po nominalnoj vrijednosti. Ali koji liječnici? Čije istraživanje? Neizbježno će to biti rad SZO-a, AMA (American Medical Association) i drugih organizacija čiji rad-kao što će priznati i oni u njihovim redovima-diktiraju ne samo medicinske potrebe, već i proizvoljni hirovi milijardera, sponzora tih organizacija.
Posljedice toga osjećamo sada kada se ovi profesori bioetike smatraju guruima koji ne samo da mogu pružiti medicinske savjete, već i zapravo predavati javnosti o tome koje su medicinske intervencije moralno obvezne proći, bez obzira na vlastite osjećaje o tjelesnoj autonomiji. Izvor . *CLIP (0m35s-1m27s)
Julian Savulescu: Važno je shvatiti da obvezno cijepljenje neće biti ništa novo. Postoje mnoge obvezne politike, druge prisilne politike – porezi su oblik prisile. Sigurnosni pojasevi izvorno su bili dobrovoljni i postali su obvezni jer smanjuju rizik od smrti i za vlasnika za 50% i za ostale putnike u vozilu. No, važno je napomenuti da neki ljudi umiru od ozljeda povezanih sa sigurnosnim pojasevima, ali koristi daleko nadmašuju rizike.
Neke zemlje svijeta već imaju politiku obveznog cijepljenja. U Australiji politika “nema uboda, nema ni plaće” uključuje zadržavanje naknada za skrb o djeci ako dijete nije cijepljeno. U Italiji postoje novčane kazne. A u SAD-u djeca ne mogu pohađati školu ako nisu cijepljena. Sve ove politike dovele su do povećanja stope cijepljenja i bile su izvedive. Izvor.
Kerry Bowman: Neki od oblika putovnice sa statusom cijepljenja gotovo je neizbježan. S putovanjima je to praktički dato. I pogledate zemlje poput Izraela, koji sada uvodi zelenu kartu. I sve se to događa pod pretpostavkom da ljudi koji su cijepljeni neće moći lako širiti viruse, što znači da ih ne mogu prenijeti, a izgleda kao da sam čitao o znanosti, čini se da se to odnosi na većinu cjepiva. Dakle, to bi bilo pitanje.
Sada neki ljudi kažu da to apsolutno ne možemo učiniti, kao, to je jednostavno nepravedno u demokratskom društvu, jer postoje ljudi koji odbijaju-ne žele cjepiva-a postoje ljudi koji ne mogu dobiti cjepiva. Ali ovdje je druga strana argumenta: je li stvarno pošteno prema Kanađanima koji su bili zaključani godinu dana iako su cijepljeni-oni više ne predstavljaju opasnost za druge ljude-je li zaista pošteno nastaviti ograničavati njihovu slobodu?
Dakle, imate te dvije strane koje se sudaraju. Izvor.
Od svog osnivanja, polje bioetike crpilo je svoje moralne principe od eugeničara s karticama koje su ustanovile njegove glavne institucije. Za ove akademike eugeničke filozofije ključna moralna pitanja koja postavljaju suvremena dostignuća medicine uvijek su pragmatična: kakvu vrijednost društvu donosi prisilno cijepljenje ili prisilna sterilizacija? Hoće li dodavanje litija u vodni sustav dovesti do sretnijeg društva? Nadmašuje li obiteljsko olakšanje zbog ubojstva svog novorođenčeta kratkotrajnu nelagodu te bebe što je ubijena?
Ova linija razmišljanja podrazumijeva sve ugrađene pretpostavke o tome što definira “vrijednost”, “sreću” i “olakšanje”, kao i kako se te apstraktne ideje mjere i uspoređuju. Temeljna utilitarna pretpostavka da se vrijednost pojedinca može ili treba mjeriti u odnosu na neko proizvoljno definirano kolektivno dobro, u međuvremenu se rijetko (ako ikad) razmatra.
Međutim, prosječna osoba, uglavnom nesvjesna da ovakva pitanja postavljaju (a kamoli odgovaraju) profesori bioetike u opskurnim akademskim časopisima, može doslovno propasti zbog nedostatka znanja o tim raspravama.
Ako se radi samo o tome, takve će se ideje vjerojatno tretirati na isti način kao i uvijek: poput besmislene salonske igre koju igraju znanstvenici iz tornja od bjelokosti, a da ne mogu realizirati svoje lude ideje. Međutim, ne radi se samo o tome.
Možda uzimajući stranicu iz bilježnice svog brata Rama o korisnosti krize u provođenju društvenih promjena, Ezekiel Emanuel je 2011. izjavio da ćemo “reformu zdravstvene zaštite dobiti tek kad dođe do rata, depresije ili bilo kojeg drugog velikog građanskog neposluha”. Na taj popis izgovora nije dodao “pandemiju”, ali nije bilo potrebno. Kao što su pokazali događaji iz prošle godine, javnost je više nego spremna razmotriti prethodno nezamislivo sada kad su joj rekli da se događa kriza.
Prisilno cijepljenje. Imunitetne putovnice. Stvaranje države biosigurnosti. Prvi put su eugenikom prožeti filozofi bioetike, na pragu stjecanja stvarne moći. A javnost je još uvijek u velikoj mjeri nesvjesna rasprava u kojima su ti znanstvenici sudjelovali desetljećima.
Barem se Bill Gates sada može opustiti: Napokon možemo razgovarati o listama smrti.
Izvor: The Corbett Report – Episode 396 – Bioethics and the New Eugenics
Potkrljepljujući sve prethodno navedeno, ne smjemo zaboraviti ni na Jacquesa Attali, francuskog ekonomista, predsjednika – osnivača Europske banke za obnovu i razvoj, kao i tvorca i mentora aktualnog predsjednika Francuske, Emanuela Macrona i njegovih izjava:
Budućnost će biti u pronalaženju načina za smanjenje populacije. Krenut ćemo od starijih, kad čovjek ima preko 60 i 65 godina, živi duže nego što proizvodi, a to društvo skupo košta.
Zatim slabi, pa beskorisni, koji ničim ne doprinose društvu jer ih je sve više, a na kraju i glupi.
Eutanazija je usmjerena na te skupine i u svim slučajevima mora biti bitno oruđe našeg budućeg društva.
Naravno da nećemo moći osuđivati ljude niti organizirati logore, riješit ćemo ih se tako što ćemo im dopustiti da vjeruju da je to za njihovo dobro.
Prevelika i uglavnom nepotrebna populacija je nešto što je ekonomski preskupo. A društveno je za ljudski stroj puno bolje ako se naglo zaustavi, nego ako se postupno raspada.
Ne možete napraviti test inteligencije na milijunima i milijunima ljudi. Pronaći ćemo nešto ili izazvati pandemiju koja će ciljati na određene ljude, pravu ekonomsku krizu, virus koji će zahvatiti starije osobe ili roditelje, nema veze, pokleknut će slabi i uplašeni.
Glupi ljudi će vjerovati i tražiti liječenje, mi ćemo se pobrinuti da imamo planirano liječenje, liječenje koje će biti rješenje.
Tako će izbor idiota sami birati, sami će ići na klanje.
Ne bi se moglo jasnije reći. A već postoje ljudi kojih se želiš riješiti, stari, a to je u osnovi isto kao i ljudi koji sada daju prednost cijepljenju. Prvo treba ponuditi stare, a sada hendikepirane, beskućnike i tako dalje, u biti svi.
