Chaitkin: Praksa eugenike koju smo vidjeli te rasprave i pripreme za eugeniku, koje su se odvijale u Sjedinjenim Državama početkom 1920 -ih i ranije, počevši od kraja 19.stoljeća – te su rasprave prenesene – a iste rasprave i pripreme u Engleskoj – prensene su i u nacističku Njemačku. Nakon rata – Drugog svjetskog rata – ljudi koji su sudjelovali u tim pokretima željeli su zadržati ideju eugenike, a posebno ju je podržala Rockefellerova Zaklada, koja je financirala nacističku eugeniku prije Drugog svjetskog rata u Europi, stvorivši pokret za kontrolu populacije čiji interesi su se preklapli sa interesima Eugeničkog društva i idejama eugenike. Iz te kombinacije eugenike i kontrole populacije rođene su institucije i programi koji danas podupiru ono što je poznato kao “bioetika”, gdje rješavate – tako, vjerojatno “rješavate” – etička pitanja u medicinskoj praksi koja se temelji na (navodno) ograničenim resursima.
Dakle, to je potpuno lažno i, općenito, moralno odvratno područje. U središtu toga je pogrešno (genetsko) podrijetlo, a to je praksa koja se nikada nije suočila – u medicinskoj zajednici i akademskoj zajednici koja to ima dijelom svoje, prakse – nikada se nisu suočili s utemeljenošću postojanja te “bioetike”. Izvor.
Povijest bioetike povezuje Rockefellerovo financiranje prvog vala američke eugenike, Rockefellerovo financiranje Kaiser Wilhelm Instituta i programa eugenike njemačke nacističke ere, kao i Rockefellerovo financiranje Savjeta za populaciju, Centra Hastings i drugih poslijeratnih istraživačkih centara “kripto-eugenike”. Kao rezultat toga, možda nije iznenađujuće otkriti da su mnogi najistaknutiji i najkontroverzniji bioetičari današnjice povezani s Centrom Hastings.
Uzmimo samog Ezekiela Emanuela. Osim što je viši suradnik u Centru za američki napredak, osnovan od strane John Podeste, a koji je u otkriću iz 2013., od strane časopisa “The Nation” optužen za održavanje “okretnih vrata” Obamine administracije, u operacijama “pay for play” za razne industrijske lobiste, Emanuel je također suradnik Centra Hastings. Zapravo, Emanuelova karijera bioetičara započela je člankom iz studenoga 1996. u izvješću Centra Hastings, koji je-nakon hvaljenja pokušaja Daniela Callahana da raspravu o ciljevima medicine uključi u raspravu o zdravstvu-naglasio točku oko koje se mogu složiti i liberali i pristaše zajednice: “usluge pružene pojedincima kojima je nepovratno onemogućeno biti ili postati sudjelujuči građani, nisu osnovne i ne bi trebale biti zajamčene. Za “očiti primjer” ovog načela na djelu, Emanuel tada citira “ne jamčeći zdravstvene usluge pacijentima s demencijom”.
Upravo prošle godine, Hastings Centar održao je internetsku raspravu o “Koje vrijednosti bi nas trebale voditi” kada se govori o pandemijskim ograničenjima Covid 19, u Sjedinjenim Državama, tijekom koje je Emanuel izrazio mišljenje da tehnološki divovi ne čine dovoljno za dijeljenje podataka s vladama i istraživačima o kretanju korisnika:
Emanuel: Moram reći da sam zapravo otkrio da su tehnološki divovi do sada u ovome bili potpuno beskorisni. Teško mi je shvatiti da su učinili nešto stvarno, stvarno korisno u tom pogledu kada je u pitanju Covid-19. Imaju toliko potencijala. Vjerujte mi: Facebook već zna s kim redovito komunicirate; koliko ste im se približili; kad napustite kuću; u koje trgovine ulazite. Google radi istu stvar. I nisu koristili te podatke. Možda se boje da će se ljudi jako uznemiriti, ali ga nisu htjeli ni predati nekom drugom kako bi ga učinkovito iskoristili. I mislim da će, ili postati nevažni u tom procesu, ili će morati napraviti korak naprijed i stvarno doprinijeti u rješavanju ovog problema. Izvor.
Ili uzmite Normana Fost-a, suradnika centra Hastings i profesora bioetike Sveučilišta Visconsin-Madison, koji je, osim pitanja “Je li važno da donatori organa budu mrtvi “u časopisu JFK Instituta za etiku, iznio slučaj prisilne sterilizacije-obilježje sada univerzalno osuđenog američkog programa eugenike-u panel diskusiji iz 2013., na temu “Izazovni slučajevi kliničke etike”.
Norman Fost: što se tiče sterilizacije, ako bi se njegovo seksualno ponašanje moglo ublažiti tako da ne riskira ničiju oplodnju, to bi bilo najbolje. Ali mislim da ne bismo trebali isključiti sterilizaciju kako u njegovom interesu, tako i u interesu potencijalnih žrtava njegovog seksualnog napada.
Mislim da sterilizacija ima lošu reputaciju u Americi zbog eugeničke sterilizacije stotinu tisuća ili više ljudi s poteškoćama u razvoju, od kojih je većina bila neprilična. Ali je pretjerana reakcija na to… a Wisconsin vodi u pretjerivanju glede toga. Imamo presudu Vrhovnog suda u kojoj se kaže da nikada ne možete sterilizirati maloljetnika dok nam zakonodavac to ne odobri, a oni to nikada neće učiniti, a to nije u najboljem interesu mnoge djece s poteškoćama u razvoju za koje bi prokreacija bila katastrofa – tj. trudnoća ili nametanje trudnoće.
Dakle, ako je to slučaj, taj tip nikad ne bi mogao biti roditelj … i ne mogu to reći iz ograničene povijesti takvih situacija, jer to ovdje možda nije slučaj, ali samo želim reći da je pretjerana reakcija zemlje na sterilizaciju – kao da je to pogrešno, uvijek užasno kad se netko nehotice sterilizira – to nije istina i trebalo bi barem biti za raspravu kao nešto što bi moglo biti u njegovom najboljem interesu. Izvor.
Ali te rasprave nisu ograničene samo na rankove Hastingsovog centra.
Uzmimo Josepha Fletchera. Prozvan pionirom u području biomedicinske etike od strane svojih kritičara i njegovih apologeta, Fletcher je bio prvi profesor medicinske etike na Sveučilištu Virginia i tamo je suosnivač Programa za biologiju i društvo. Osim svoje pozicije predsjednika Američkog društva za eutanaziju i svog rada na uspostavi Federacije planiranog roditeljstva, Fletcher je također bio član Američkog eugeničkog društva. U članku iz 1968., u obranu ubijanja beba s Downovim sindromom “ili druge vrste idiota”, Fletcher je napisao:
“Svetost (ono što je čini dragocjenom) nije u samom životu, intrinzično; to je samo ekstrinzično i bonus po nesreći, ex casu – prema situaciji. U usporedbi s nekim stvarima, oduzimanje života je malo zlo, a u usporedbi s nekim stvarima, gubitak života je malo zlo. Smrt nije uvijek neprijatelj; ponekad može biti prijatelj i sluga.”
Ili uzmite Petera Singera. Ako danas u svijetu postoji bioetičar čije je ime poznato široj javnosti, to je Peter Singer, poznat po svom zagovaranju oslobađanja životinja. Manje su poznati javnosti, međutim, njegovi argumenti u korist čedomorstva, uključujući shvaćanje da ne postoji relevantna razlika između pobačaja i ubijanja “dojenčadi s teškim invaliditetom”, stavovi koji su naveli njegove kritičare da ga nazivaju “Flečerovim sinom.”
Iako je Singer iznimno oprezan da svoj argument za čedomorstvo oblikuje koristeći najmanje kontroverzne stavove kada govori javnosti. . . .
Peter Singer: . . . Pa smo rekli: “Vidite, teška je odluka – želite li da ovo dijete živi ili ne.” To bi roditelji i liječnici trebali donijeti na temelju što potpunije informacije o kakvom se stanju radi. Ali nakon što donesete tu odluku, trebalo bi biti dopušteno osigurati da beba umre brzo i humano, ako je to vaša odluka. Ako je vaša odluka da je bolje da dijete ne živi, trebalo bi biti moguće osigurati da dijete umre brzo i humano.
A to je ono što smo mi predložili. Sada su ga pokupili mnogi protivnici, kako zagovornici pokreta za život, tako i sudionici militantnog pokreta s invaliditetom, koji, usput rečeno, zapravo nije postojao u vrijeme kada smo prvi put pisali o ovom pitanju. A oni su nas uzeli kao, znate, krinku – bauk, ako hoćete – jer smo otvoreni u vjerovanju da je to način na koji bismo trebali postupati s tim bebama. Izvor.
. . . njegovi stvarni spisi sadrže mnogo odvažnije tvrdnje koje bi zasigurno šokirale senzibilitet prosječne osobe kada bi bile jasno izrečene. U Praktičnoj etici, na primjer, namijenjenoj kao tekst za uvodni tečaj etike, Singer odbacuje argumente o teškim hendikepima i urođenim manama i šire govori o tome je li u osnovi nemoralno ubiti novorođenu bebu, napominjući da je “novorođeno dijete nije autonomno biće, sposobno donositi odluke, pa tako ubijanje novorođenčeta ne može narušiti načelo poštivanja autonomije”.
Priznajući da bi “sigurno bilo teško reći u kojoj dobi djeca počinju doživljavati sebe kao zasebne cjeline koje postoje tijekom vremena”, napominjući da “čak i kada razgovaramo s dvogodišnjom ili trogodišnjom djecom, obično je vrlo teško otkriti bilo kakav koherentan koncept smrti”, mogli bismo mogli bismo pružiti “veliku sigurnosnu granicu” za takve probleme, odlučivši da “puno zakonsko pravo na život ne stupa na snagu rođenjem, već samo kratko nakon rođenja – možda nakon mjesec dana.”
Singer nikako nije sam u svojoj profesiji kada raspravlja o ovoj temi. Zapravo, on je samo dio dugog niza bioetičara koji razmišljaju o tome gdje točno povući crtu u raspravi o čedomorstvu.
