Johnatan Gruber: U redu? Baš kao i ljudi – transparentnost / nedostatak transparentnosti je ogromna politička prednost. I u osnovi, znate, nazovite to glupošću američkog glasača ili kako god, ali u osnovi je to bilo odlučujuće da stvar prođe. Izvor.
Rob Mass: Kad sam prvi put čuo za vas, to je bilo u kontekstu članka koji ste napisali u vrijeme kada se razmatrao Zakon o pristupačnoj skrbi. A članak je bio naslovljen “Principi raspodjele deficitarnih medicinskih intervencija“. Ne znam koliko vas se sjeća da se u to vrijeme puno pričalo o tome [kako] će Obamacare kreirati “liste smrti”. I napisao je članak o tome kako racionizirati zdravstvenu zaštitu, za koji sam mislio da bi ga cijela zemlja trebala pročitati – mislite da će to započeti sa Zakonom o pristupačnoj skrbi? Zdravstvena zaštita je stalno racionirana i mora biti racionirana. Objasnite to.
Ezekiel Emanuel: Dakle, mogli biste reći da postoje dvije vrste “racioniranja”. Jedan je apsolutna oskudica koja dovodi do racioniranja, a to je kada jednostavno nemamo dovoljno nečega i moramo birati između ljudi. To radimo s organima za transplantaciju. Nemamo ih dovoljno. Neki će ga dobiti, drugi neće, i nažalost, ljudi će umirati. Slično tome, ako ikad doživimo pandemiju gripe – ne ako, već kad doživimo pandemiju gripe – nećemo imati dovoljno cjepiva, nećemo imati dovoljno respiratora, nećemo imati dovoljno bolničkih kreveta. Birat ćemo samo između ljudi. Izvor.
Kad se rasprava uokviri kao neosobno nametanje ekonomskih ograničenja u vezi s korištenjem ograničenih resursa, lako je zaboraviti pravu prirodu ideje koju Emanuel zagovara. Iz ovih mekanih intervjua izostavljeno je skriveno pitanje tko bi trebao odlučiti tko je dostojan medicinske skrbi. Razni Emanuelovi prijedlozi tijekom godina i prijedlozi njegovih kolega bioetičara, obično su sugerirali da bi nekom vladinom, ali nekako “neovisnom” Vijeću bioetičara, ekonomista i drugih tehnokrata trebalo povjeriti ove odluke o životu i smrti.
Ako se ova ideja čini poznatom, to je zato što ima dugu i mračnu povijest koja seže do eugeničara koji su tvrdili da samo “najsposobnijim” treba dopustiti razmnožavanje, a svakoga koga odbori koje imenuje vlada, na čelu s eugeničarima, smatraju “neprikladnim” treba sterilizirati ili, u ekstremnim slučajevima, ubiti.
George Bernard Shaw: [. . .] Ali postoji ogroman broj ljudi koje želim ubiti. Ne u nekom neljubaznom ili osobnom duhu, ali to bi trebalo biti očito svima vama – svi biste trebali znati barem pola tuceta ljudi koji nemaju svrhu na ovom svijetu. Koji stvaraju više problema nego što vrijede. I mislim da bi bilo dobro da se svi pojave pred pravilno imenovanim odborom, baš kao što bi se mogli pojaviti pred povjerenikom za porez na dohodak, i recimo, svakih pet godina ili svakih sedam godina, samo ga stavite tamo i kažete: “gospodine ili gospođo, hoćete li sada biti dovoljno ljubazni da opravdate svoje postojanje?” Izvor.
To su potpuno isti razgovori o “Životu nedostojnom života” koji su upotrijebljeni u nacističkoj Njemačkoj kao opravdanje za njihov “Akt T4” program, u kojem je nacistički režim ubio više od 70.000 djece, starijih osoba i psihijatrijskih pacijenata.
2009., autor i istraživač Anton Chaitkin usprotivio se Ezekielu Emanuelu zbog ove ideje o genocidu.
Moderator: Dakle, napravit ćemo isti format. Imat ćete tri minute, a zatim vrijeme za pitanja. Počet ćemo s g. Chaikinom.
Anton Chaitkin: [moje ime je] Anton Chaitkin. Ja sam povjesničar i urednik u časopisu “Executive Intelligence Review”.
Predsjednik Obama uveo je reformski aparat koji je oživio eutanaziju Hitlerove Njemačke 1939.godine, što je tamo pokrenulo genocid. Ovdje mu je cilj uskratiti medicinsku skrb starijim, kronično bolesnim i siromašnim ljudima te tako uštedjeti, kako kaže predsjednik, između dvije i tri milijarde dolara, oduzimajući živote koji se smatraju “nedostojnima za život”, kako su rekli nacistički liječnici.
Dr. Ezekiel Emanuel i drugi etablirani ekonomisti iz ove skupine također vode propagandni pokret za eutanaziju sa sjedištem u centru Hastings, čiji član je i dr. Emanuel. Oni oblikuju javno mnijenje i medicinsku profesiju kako bi usvojili kulturu smrti, kao što je Vašingtonski zakon donesen u studenom koji omogućuje liječnicima da pomognu ubijanju pacijenata čija se medicinska skrb trenutno brzo ukida kao rezultat opće zdravstvene katastrofe. Pokret za bioetiku i eutanaziju Dr. Emmanuela, kao i cilj ovog vijeća, izravno nastavljaju pokret eugenike koji je orkestrirao ubojstvo Hitlerovih pacijenata, a zatim i drugih skupih i navodno “nedostojnih” ljudi.
Doktor Emanuel napisao je 12.listopada prošle godine da će kriza, rat i financijski kolaps natjerati prestrašenu javnost da prihvate program. Hitler je dr. Brandtu 1935. rekao da će program eutanazije morat pričekati do početka rata kako bi privukao pažnju javnosti. Doktor Emanuel napisao je prošle godine da Hipokratovu zakletvu treba ukinuti; da liječnici više ne bi trebali služiti samo potrebama pacijenata. Hoche i Binding, njemački eugeničari, rekli su točno isto kako bi započeli ubojstva.
Vi u Odboru razvijate postupke koji će se koristiti za uskraćivanje medicinske skrbi koja će ubiti milijune ako se kao takvi nastave u trenutnoj globalnoj krizi. Mislite da će vas možda podrška moćnih ljudi, financijera, zaštititi od odgovornosti, ali sad ste u središtu pozornosti.
Raspustite ovaj savjet i obrnite unazad plimu ovog nacističkog preporoda. Izvor.
Stoga ne čudi da se Emanuel pojavio prošle godine kao glavni autor članka u časopisu “New England Journal of Medicine” koji se zalaže za racioniranje medicinske skrbi za Covid-19, što je kasnije usvojilo i kanadsko liječničko udruženje. Članak “Pravedna raspodjela ograničenih medicinskih resursa tijekom Covid-19” napisali su dr. Emanuel i skupina uglednih bioetičara, a raspravlja o “potrebi upravljanja medicinskom opremom i intervencijama” tijekom nužde pandemije.
Njihove preporuke uključuju izbjegavanje liječenja starijih i / ili manje vjerojatnih pacijenata za preživljavanje, jer ti pojedinci preusmjeravaju oskudne medicinske resurse od mlađih pacijenata ili od onih s obećavajućim prognozama. Iako se autori suzdržavaju od korištenja izraza, potreba za stvaranjem “liste smrti” kako bi se utvrdilo tko bi trebao ili ne bi trebao dobiti liječenje, podrazumijeva se u samoj rečenici.
U normalnim vremenima to bi bila samo još jedna znanstvena rasprava o teorijskoj situaciji. Ali ovo nisu normalna vremena. Kao što je u to vrijeme dokumentirala kanadska istraživačica i medicinska spisateljica Rosemarie Frei, najavljena Covid kriza značila je da je članak brzo prešao iz apstraktnog prijedloga u konkretnu stvarnost.
James Corbett: Vratimo se pitanju racionalizacije bolničke skrbi, što je tako važan dio ove priče. I to je jedna od onih stvari koja se, dok ovo čitate na površnoj razini, na prvi pogled čini dovoljno razumnom, ali mislim da što dublje zavirujete u to, to postaje strašnije.
I citirate, na primjer, članak od 23.ožujka, “Pravedna raspodjela ograničenih medicinskih resursa tijekom Covid-19“, objavljen u prestižnom medicinskom časopisu “New England Journal of Medicine“, koji poziva na “maksimiziranje broja pacijenata koji su preživjeli liječenje s razumnim očekivanim životnim vijekom”. Što, opet, rekao bih, zvuči razumno na prvi pogled. Da, naravno, želimo maksimizirati broj preživjelih pacijenata. Što je loše u tome?
Dakle, što nam možete reći o ovom članku i presedanu koji ovdje postavlja.
Rosemary Frei: Time se odjednom mijenjaju pravila, u stilu: “Pa, najvažnije je da se, u kontekstu trijaže, stariji ljudi rangiraju niže.”
Također napominjem u svom članku da Kanađani imaju puno iskustva u borbi protiv SARS-a, jer smo ga imali-zbog toga je u Ontariju došlo do značajnog broja smrtnih slučajeva. A bilo je i ljudi iz Toronta koji su imali iskustva iz prve ruke s SARS-om – koji je, naravno, (barem navodno) rođak s novim koronavirusom – koji su napisali vodič za trijažu, ili barem etički okvir za trijažu, tijekom pandemije – to je bilo 2006.godine-uopće nisu spominjali starosnu dob. I evo nas, 14 godina kasnije, sve smjernice, uključujući ovaj zaista važan članak u časopisu “New England Journal of Medicine“, kaže: “Pa, dob je važan kriterij.” I to je ono što je zanimljivo.
Dakle, ovaj je članak zaista važan jer, kao i Journal of American Medical Association (JAMA), za koji bih rekao da je službeno tijelo Američkog liječničkog zbora, kaže isto: “to je dob”. Dakle, svi se ravnaju po (službenoj) liniji, a onda je kanadsko liječničko udruženje reklo: “Oh, nemamo vremena za izradu vlastitih preporuka pa ćemo jednostavno iskoristiti ove iz New England Journal of Medicine.” Za mene je to zapanjujuće.
Dok sam bila pisac članaka s područja medicine i novinar, radila sam neki posao pomažući različitim — jednoj određenoj organizaciji: Kanadskom torakalnom društvu koje se bavi, infekcijama prsnog koša i sličnim stvarima. Pomogla sam im u izradi smjernica. Postoji čitav niz organizacija u svakoj pojedinoj specijalnosti za stvaranje smjernica. A ipak: “Oh! Nemamo vremena to sastaviti…” Mislim, Kanada je imala puno iskustva u borbi protiv SARS-a, tako da smo imali puno prethodnog iskustva. A ipak: “Oh, ne možemo to učiniti!” Dakle, potpuno su odbili-rekli su, citiram, da bismo trebali slijediti smjernice iz “New England Journal of Medicine“. Izvor.
Da bioetičari poput Emanuela pišu članke koji mijenjaju pravila za racioniranje zdravstvene zaštite usred generirane krize, teško bi trebalo iznenaditi nekoga čiji je brat neslavno primijetio da nikada ne smijete dopustiti da dobra kriza propadne.
Rahm Emanuel: Nikad ne želite da ozbiljna kriza propadne. A ono što mislim pod tim je mogućnost da radite stvari za koje mislite da ih prije niste mogli učiniti. Izvor.
Ali iz šire perspektive, uopće nije iznenađujuće da je koncept “liste smrti” bio učinkovito implementiran kroz stražnja vrata, od strane bioetičara.
Zapravo, kad započnete dokumentirati povijest bioetike, otkrijete da je upravo to čemu je ovo područje istraživanja namijenjeno: Uokvirivanje rasprava o aktualnim pitanjima kako bi se eugenički ideali i vrijednosti mogli ugraditi u društvo i ugraditi u zakon. Od pobačaja do eutanazije, ne postoji rasprava u području medicine kojoj ne prethodi neki bioetičar ili bioetički institut koji priprema javnost za masovne promjene morala, vrijednosti i zakona.
Ovo istraživanje povijesti bioetike vodi do kućnog praga Centra Hastings, neprofitnog istraživačkog centra koji je, prema njihovoj internetskoj stranici, “odigrao važnu ulogu u uspostavljanju polja bioetike”. Osnivački direktor Centra Hastings, Teodozije Dobzhanski, bio je predsjedavajući Američkog društva za eugeniku od 1969.do 1975. U međuvremenu, suosnivač Hastingsa, Daniel Callahan, priznao je da se u prvim danima centra oslanjao na novac Rockefellerovog Savjeta za populaciju i UN-ove Zaklade za populaciju, obavljao je funkciju direktora Američkog društva za eugeniku (preimenovano u Društvo za proučavanje socijalne biologije) od 1987.do 1992.
Kako je prethodni gost Corbett Report-a, Anton Chaitkin, detaljno opisao, postoji linija povijesnog kontinuiteta koja povezuje napredak eugenike u Americi od strane obitelji Rockefeller početkom 20.stoljeća s uspostavom Centra Hastings krajem 20. stoljeća. Centar je, ističe Chaitkin, poticalo Vijeće za Populaciju, osnovano i financirano od strane Rockefeller-a, kao pokriće za promicanje eugeničke agende – uključujući pobačaj, eutanaziju i stvaranje povjerenstava za smrt-pod krinkom “bioetike”.
